I ja ovih dana svijetlim, a nisam Gospa. Razlog je totalno drugačije prirode, ali to neka za sada ostane moja mala tajna.
Negdje krajem 80-ih radila sam godinu dana kao turistički vodič za jednu našu tada, razvikanu turističku agenciju. Vodila sam Amerikance u Međugorje. Moj posao se sastojao od ovog: dočekati Amerikance u Dubrovniku ili Splitu, odvesti ih u Međugorje, biti im na raspolaganju tih nekoliko dana, organizirati im izlete i na kraju ih odvesti na vikend u Dubrovnik, te ih ispratiti.
Bio je to dobar posao u to vrijeme, dobro plaćen, a dalo se i povrh toga zaraditi ako si znao kako. Dakle, ja tako mlada, sa znanjem engleskog jezika, završila sam u vjerskom turizmu, a da uopće nisam imala veze s vjerom. Nisam pohađala ni vjeronauk niti sam išla u crkvu. Sve što sam znala jest večernja molitva prije spavanja, koju me prabaka naučila i koju smo molili svaku večer u krevetu: „Anđele moj dragi, čuvaru naš blagi....“.
Doduše, kad sam aplicirala za posao, to uopće nije bio uvjet. Uglavnom, Međugorje je u to vrijeme bilo tipično raštrkano malo hercegovačko selo sa ogromnom crkvom u sredini tog sela, na nekoj poljani do koje je vodio blatnjavi makadamski put. Kuće su bile raštrkane, a plastični kiosci koji su nicali poput gljiva nakon kiše, tik uz crkvu, na makadamskom putu, odavali su dojam neke glavne ulice.
Postojalo je nekoliko privatnih uređenih pansiona i mnogo privatnih kuća koje su tek trebale postati nekakvi pansioni i Kompasov hotel. Uglavnom, Amerikanci bi pri samom dolasku u zračnu luku Dubrovnika bili već pomalo euforični i često puta nisu ni znali u koju su zemlju sletjeli, pa se znalo desiti da su mislili da su u Poljskoj, Češkoj... Znali su da su u nekoj komunističkoj zemlji istočnog bloka. Sve im je bilo isto. Bili su pomalo skeptični i uplašeni, cijelim putem bi molili „Holly Mary“, a kad bi došli u Međugorje bili su prestravljeni izgledom sela i nedostatkom Hilton hotela, casina i ostalih popratnih sadržaja, tako da često razočarani i revoltirani nisu htjeli izaći iz autobusa.
Još kad bi vidjeli svoj pansion bez fasade u ciglama (jer katovi su se dizali kad bi se novac prikupio), njihovoj ljutnji nije bilo kraja. Tada bi im objasnila da su unutra zaista uređene sobe i da su domaćini fini i dragi ljudi, pa bi najprije njihov svećenik otišao u obilazak i na njegovo inzistiranje, oni bi se nekako udostojili smjestiti.
Tada su dobili raspored događanja, plan kako doći do crkve, raspored misa, raspored posjeta vidjelicama i to bi bilo to. Za to vrijeme mog rada u Međugorju, upoznala sam mnogo lokalnih ljudi i stekla neka iskustva u vjerskom turizmu. Ne može se osporiti činjenica da su Hercegovci poduzetni ljudi i kako su od „Međugorskog čuda“ napravili dobar biznis. Jer ono što sam tamo vidjela i naučila, jest da je to samo dobar „biznis“.
Tako sam upoznala čovjeka iz Mostara koji je došao pred Sveto brdo ukazanja, napravio štand sa kamenjem koje je uzimao s tog brda (bar je toga bilo), uklesao ime „Međugorje“ i prodavao to kamenje po kilogramu. Vjernici bi kupovali ta kamenja za uspomenu, a pri odlasku su svu odjeću i stvari ostavili da bi mogli kufere napuniti kamenjem koje bi odnosili u Ameriku.
Vjerujem da su pola toga Svetog brda prenijeli preko Atlantika. Taj čovjek je kasnije otvorio svoj mali hotel sa šoping centrom. Drugi poduzetni lik je odlazio u Dalmacija vino i kupao male bočice za likere ili alkohol, punio ih običnom vodom i prodavao kao „Svetu vodicu“. Nije ih mogao napuniti koliko ih je mogao prodati.
Najluđi od svih bio je jedan fotograf koji je fotkao vjernike tokom mise na platou ispred crkve, jer ih je bilo toliko da nisu mogli svi biti u crkvi. Onda je nekom čudnovatom tehnikom, samo njemu poznatoj (jer tada nije bilo Photoshopa) izabrao neku osobu i na njenu fotografiju gdje ona moli dodao jedan mali oblačić i neku vizuru Gospe. Onda bi je pronašao i ushićeno joj pokazao da od svih ljudi koje je tog dana fotografirao, samo ona ima „Gospu“ na fotografiji. Naravno, ona bi pala u nesvijest od ushićenja i tražila da joj napravi barem 50 kopija. Sve je to masno platila i još dala čovjeku nešto "sa strane", jer ipak neće sitničariti na tako svetoj stvari.
Svašta sam ja tu vidjela i doživjela, od padanja turista u nesvjest na misama, od skidanja zlatnog nakita i stavljanja na lik „Gospe“, od starih vjernika koji su se bosih nogu penjali na Sveto brdo ukazanja, pa bi Hitna pomoć morala intervenirati. A onda kao šlag tog vjerskog iskustva i putovanja, proveli bi vikend u Dubrovniku.
Po danu bi se divili ljepotama tog starog grada, a navečer su postajali tipični Amerikanci željni razuzdane zabave, alkohola i kockanja. Doživjela sam i to da njihovi svećenici skidaju svoja obilježja i poput najnormalnijih civila kockaju i piju u kasinu. Nagledala sam se zaista svega i vidjela svašta, tako da me sve to nije uopće impresioniralo.
Uvijek sam se čudila tim vidjelicama, koje su tada bile mlade djevojke, kako im se da tako provoditi život.... Gomila ljudi i turista slijevala se u njihova skromna i mala dvorišta, čekajući da one prenesu poruke Gospe. Poruke su uvijek bile manje-više iste. Naivno sam mislila da one to rade zato što zaista vjeruju u to, a s druge strane, paralelno su gradile veće i raskošnije kuće. Ne mislim da ne vjeruju, jer nakon toliko godina vjerujem da su same sebe uvjerile u cijelu tu priču.
Pozadina svega, ipak je novac. E sad, svatko sebe može uvjeriti da to nije tako, svatko može vjerovati u što god poželi i okretati glavu pred istinom, jer je možda tako lakše, ali ja jednostavno znam cijelu priču iz pozadine. Ljudi u svojim problemima traže utjehu, pa ako im vjera to daje, nemam ništa protiv, sve dok se ne prijeđe neka granica, jer onda to prelazi u fanatizam, a sve što je fanatično, meni je odbojno. Ljudi često idu iz jedne krajnosti u drugu krajnost. To se zove slabost, a to je, složit ćete se - najveći biznis.
I zato me ova priča sa Gospom koja svijetli baš nasmijala. Sjetim se odmah prizora iz „Mućki“ kad su Delboy i Rodney prefarbali Gospu sa fosfornom bojom...
Danijela Dvornik