Vjerujem da već i ptice na grani znaju za nedavni nogometni debakl Brazila. No dobro, uvijek netko mora biti bolji na terenu, ali ovakve reakcije još nikada nisam vidjela. U jednom trenu mi se učinilo da će se Brazilci jednostavno pokupiti s terena brzinom munje ili možda iskopati tunel da zbrišu daleko od prezirnih zvižduka gledatelja. Nekako je izgledalo kao da se radi o amaterima (pričam o Brazilcima) dok su se Nijemci sjajno zabavljali. Je li možda kriv izostanak Neymara i drugog mu kolege? Jesu li možda oni ti koji su vodili cijeli tim? Ili su možda igrači bili izloženi nekom čudnom virusu? Uglavnom djelovali su doista izgubljeno, no ono što me puno više zaintrigiralo je taj fenomen tuge i čemera. Na ekranu smo mogli vidjeti očajnu ženu kako lije hektolitre suza, malene dječake od oko 4 godine kako neutješno jecaju. Kakvu poruku šaljemo djeci? No dobro, mogu razumjeti da je nogomet strast i da su neki četiri godine živjeli za ovo Svjetsko prvenstvo, ali izbezumljeno plakati? Nije li to ipak malo pretjerano? Baš me zanima koliko je Brazilaca bilo hospitalizirano zbog većih ili manjih zdravstvenih tegoba, u najmanju ruku zbog dehidracije.
I našu su reprezentaciju na ovom prvenstvu nadigrali više puta. Kad je „nezgodan“ japanski sudac sudio na nefer način očekivala sam ili da ga koknu čim izađe s terena ili da on posramljen časno napravi harakiri. Ma, nemojte me krivo shvatiti i meni je žao što mi ne igramo u polufinalu, no jučer vidjeh na FB post sa zloslutnim predviđanjem da smo mi igrali s Nijemcima da bismo izgubili 31:0!
Nevjerojatno je kolikom brzinom su se na FB-u i ostalim društvenim mrežama, kad smo izgubili prvu utakmicu, proširile šale i pošalice, isto kao i jučer. Kao da ljudi vrebaju kraj kompa i čim se nešto dogodi postovi su već gore. Zaboravili smo komunicirati? Živimo putem FB postova? Doista tako izgleda. Najbolji je fenomen što su jučer Hrvati uglavnom navijali za Njemačku, i to samo zato što je Brazil pobijedio Hrvatsku pa su nam jučer Nijemci bili najbolji frendići. Očito se u nama javio osvetoljubivi sindrom.
No, pogledajmo financijski aspekt Svjetskog prvenstva i općenito euforiju koja drma već odavno. Kolika je samo snaga tog, priznajmo, businessa, kad su uspjeli ugušiti i demonstracije u Brazilu gdje jadni ljudi samo traže častan život. Budimo realni, pa sve se vrti oko profita. Danas u jednom velikom prodajnom lancu primijetih na rasprodaji kockaste šešire, gadgete, čokoladne lopte. Uložilo se nevjerojatno mnogo novca na promociju Svjetskog prvenstva, da ne spominjem gigante poput raznih kompanija koje proizvode pivo i čije se reklame nemilice vrte, a toliko su dobro napravljene da se možete uvjeriti u Pavlovljev refleks – čim vidite bocu cure vam sline i jednostavno morate odjuriti po pivo, a i čips kad je već usput.
Televizore i ne treba spominjati, u Zagrebu je svaka birtija imala ogromni ekran, televizori su se kupovali kao da je to obično maleno kuhinjsko pomagalo, organizirana su kolektivna gledanja utakmica, u nekim boljim kafićima bilo je potrebno čak rezervirati mjesto – u to se uvjerih svojim očima. Dakle nogomet se izjednačio s dočekom Nove godine – i tada se rezerviraju mjesta zar ne.
Da ne spominjemo da su ljudi uzimali godišnje odmore kako bi mogli gledati na lijevo-desne i desno-lijeve koji kao bez duše jure po travnjaku i izvode vratolomije. Ovih je mjeseci stvar opće kulture poznavati momčadi, njihove himne kao i kombinacije tko s kim, protiv koga i zbog čega i kada igra.
Pitajte bilo koje dijete kako se zove kornjača koja je pogađala (doduše baš i ne) rezultate utakmica. A danas pročitah da se pojavila neka nova virtualna likica koja je do sada bez greške pogodila sve rezultate – vidi se da tehnologija napreduje, ipak kornjača vjerojatno ima nekoliko stotina godina, možda i slabije vidi pa se eto slučajno zabuni, inače zna ona sigurno tko će pobijediti.
I da se opet vratimo onoj davno izrečenoj: Kruha i igara o čemu su govorili još stari Rimljani. Kad je ljudima teško ili gledaju sapunice (i tako vide da postoje i oni kojima je gore od njih totalno gubeći racionalan dio da su to glumci koji imaju love kao blata) ili žive tuđe živote (često one susjeda) ili se jednostavno klanjaju nogometu.
Dragi ljudi, pa ti nogometaši kao prvo ne igraju u Hrvatskoj, već ponekad, igrajući za reprezentaciju pridonose razvoju i dobrom glasu o hrvatskom nogometu i kao drugo mlate ogromnu lovu. Tu su naravno i žene i djeca jer njima je prije svega, kao vrhunskim sportašima potrebna obiteljska stabilnost kao ključna. Naravno neki od njih doista su intelektualci koji imaju i neke druge ciljeve u životu osim nogometa, no oni su ipak u manjini.
Sad nam još preostaje jedna polufinalna utakmica i grand finale pa će nogomet opet malo pasti u zaborav, a mi ćemo se vratiti našim porezima, intrigama Vlade, pravnom sustavu i ostalim dražestima na koje smo, zbog loptaste euforije, potpuno zaboravili. Sva sreća da je pred nama ljeto i praznici, odmorite se i uživajte punim plućima
Pozdrav do sljedećeg prvenstva!
Vaša Ema Jurić