'Osoba koja od 0-24 ima smiješak na licu i dovoljno životne energije da time posrami dvadeset godina mlađu osobu.'
Ovim riječima Nanu Schaps opisuju njezine suradnice iz humanitarne udruge FB Humanitarci Zagreb. Za one koji je ne znaju, Nana je predsjednica i osnivačica istoimene udruge te zajedno s ostalim volonterkama posljednjih šest godina nesebično pomaže potrebitima.
Razgovarala sam s Nanom o udruzi i njihovom hvalevrijednom radu, a otkrila mi je i kako se nosi s tužnim ljudskim pričama s kojima se svakodnevno susreće te kako i mi ostali možemo pomoći svima kojima je pomoć potrebna.
Kako i kada ste došli na ideju da osnujete udrugu FB humanitarci, i tko vam je sve pomogao u tome?
Ideja Facebook humanitaraca nije potekla od mene, već od kolege iz Pule. Idejni začetnik FB humanitaraca je Damir Bošnjak, koji se u jednom trenutku zapitao možemo li Facebook iskoristiti za nešto dobro i pozitivno. Ubrzo nakon toga i ja se pridružujem, prvo kao donator, pa onda kao voditelj. Jedno vrijeme smo djelovali samo kao grupa na fejsu, no već jako brzo nakon toga su nam iz Centra za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom daljnji nastavak rada uvjetovali osnivanjem udruge, što je rezultiralo time da smo se kao grupa raspali, a Tihana Kunštek, Valentina Ličanin i ja osnovale smo i registrirale humanitarnu udrugu "FB humanitarci Zagreb" što je bilo potpuno logično s obzirom na to da smo se nas tri najbolje slagale i ranije.
Kada ste se počeli baviti dobrotvornim radom?
Pomaganje drugima, onima manje sretnima, je oduvijek u našoj obitelji bilo nešto što se podrazumijeva. No, onako "za pravo" je sve krenulo početkom Domovinskog rata kada se cijela moja obitelj intenzivno uključila u nabavu pomoći za naše ljude, kako vojnike tako i civile u stradalim područjima. Počeli smo u garažici, završili u hali na Velesajmu, a ja na ratištu razvozeći našim vojnicima iz II.brigade ono što smo smatrali da bi im bilo od koristi ili im na bilo koji način olakšalo dane tamo "gore" iznad Letovanića. Moj susjed Štef je bio vođa čete u II. brigadi, pa je bilo posve razumljivo da idem baš tamo.
Tihana Kunštek, Valentina Ličanin i Nana Schaps
Vi se definitivno činite kao osoba koja si je postavila jasnu životnu misiju. Kada i kako vam se to dogodilo, i u kojoj mjeri ste ju uspjeli usaditi u rad udruge?
Ne mogu reći da nisam imala period u svom životu kada sam bila koncentrirana samo na sebe. Izlasci, ljubavi, sport, jednom riječju mladost koja je u mom slučaju bila vrlo intenzivna. Ali tijekom vremena postaneš svjestan kako si sretan u životu, kako ti imaš mogućnosti, a mnogi nemaju i da je razumljivo i potrebno odreći se nečega u korist nekoga drugoga. Otvaranjem FB profila to se eto pretvorilo u to što je danas.
Što vam se najviše sviđa u vezi tog posla?
U onome što radim najviše volim to što znam da sam ja osobno korisna. Općenito. Da imam tu neku pozitivnu energiju, mogu okupiti ljude, udružiti snage s njima i da smo onda jaki i možemo sve. Da ponekad uspijemo čak i riješiti neka životna pitanja drugima. Kada obitelji nakon nekoliko godina života bez vode ili struje upravo to omogućimo. Kada znamo da im je toplo jer su našim djelovanjem uspjeli kupiti još recimo 3 metra drva za ogrjev. Kada mladu osobu tek izašlu iz Sigurne kuće s dva vrlo mala sina upoznaš, ona je doslovno na rubu samoubojstva, s primanjima od dva dječja doplatka, bez mogućnosti zaposlenja jer bivši koji još nije bivši i ima „svoja prava“ ne želi potpisati pristanak da djeca idu u vrtić, a nakon par mjeseci ona je potpuno druga osoba, sa zaposlenjem i mogućnosti skrbiti sama za sebe i svoje sinove, a tvoj je angažman, trud, darivanje vremena i znanja dosta zahvalan za sve to; to je ta sreća i ispunjenost!
Između ostaloga, ja nisam kompletna bez svojih „cura“ koje sve to isto rade što radim i ja. Sretna sam i zato što imam njih. Istina, najviše posla otpada na meine, ali opet, to je moj izbor.
Svakako smo najsretniji zbog djece. Često im volimo nabaviti nove stvari, da imaju osjećaj da su kupljene samo zbog njih, da ih nisu naslijedila od već dvoje troje druge djece. Upravo to radimo u našim projektima za Božić i kod opremanja školaraca školskim priborom. Daruje im se novo, a taj osmjeh onda nema cijenu!
Ponekad je to samo jedna mala stvar. Jednom sam samo odvezla beskućnika u Kosnicu. Netko drugi je sve organizirao, ali se na fejsu tražio prijevoz. I tako sam ja vidjela objavu, odvezla ga i bila sam sretna. Eto, baš ništa posebno, ali to je ono što mi se sviđa u tome što radim. Taj osjećaj nečije tuđe sreće. Jer to je onda i tvoja sreća. Filozofski gledano, mogli bi reći da to radim na kraju zbog sebe, jer se ja onda dobro osjećam i ispravno.
S obzirom na to da se često susrećete s tužnim ljudskim pričama, one sigurno i na vas nekad ostavljaju trag. Kako se nosite s time?
Da, to je istina. Sada sigurno već ide osma ili deveta godina da konstantno to radim i mogu reći da valjda nema toga što nisam čula ili vidjela. Teške životne situacije, vrlo teške, nerijetko bez nekog izgleda za boljitkom, žene i djeca žrtve obiteljskog nasilja, mlade cure žrtve silovanja u samoj obitelj i na koncu neimaština koja uvijek ide uz to, a najčešće je tu i bolest. Također, nemaju svi ljudi istu inteligenciju i energiju. Nekome treba samo "vjetar u leđa", a kod nekoga to traje dulje vremena. Često znam unaprijed da se nekome niti tako ne može pomoći i imam osjećaj da nikad neće stati na svoje noge.. Da je lako, nije. Već i samo odgovaranje na poruke nekada dnevno uzme i do tri sata.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim postignućem udruge? (I svojim?)
I više sam nego zadovoljna svime onime što smo postigli. Krenuli smo od ničega, mali Točno se sjećam kako smo bili ponosni kada nam je bilo sjelo prvih 100 kuna donacije na račun. Zapravo sam ponosna na sve nas i na naš rad. Ima trenutaka kada vas neke loše misli stisnu i mislite da često radite uzalud, no kada u glavi odvrtiš film od recimo zadnje tri godine i vidiš gdje je netko bio prije tvoje pomoći, a gdje je sada, to te čini sretnom. Čini te sretnom i to da imaš donatore koji imaju povjerenja u tebe, koji znaju i prihvaćaju da možeš i pogriješiti, i uvijek su tu za tebe. Ne sjećam se da smo imali situaciju da je trebalo nešto odraditi a da to nismo realizirali. Zbog njih. Tih divnih ljudi koji prate tvoj rad i pomognu baš svaki puta!
Imate li neki savjet za ljude koji se također žele aktivirati i pomoći onima koji su u životu imali manje sreće od njih samih?
Svatko može na bilo koji način biti od koristi. Angažirati se. Pomoći ljudima ili životinjama. Svejedno. Mislim da nam je to i obaveza. Kako je jednom rekla moja kolegica Vesna; „mislim da doista svatko može izdvojiti dva tri sata tjedno kako bi bio društveno koristan“.
Svatko od nas može darovati svoje vrijeme, svoje znanje, novac ili bilo što drugo kao bi učinio nešto dobro.
Pitate me imam li koji savjet za one koji žele pomoći? Teško je to reći jer takav hobi je vrlo turbulentan. Meni dođe barem deset puta godišnje da "bacim sve niz rijeku", a onda me opet oduzmu oni potpuno drugi osjećaji. Mnogi se brzo i potroše.
Mislim da je najvažniji savjet da se čovjek povodi srcem i da ne prebacuje sam sebi ako u nečemu ne uspije. Važno je da si pokušao nešto promijeniti, nešto napraviti. Ne mora to biti nešto veliko. Zapravo ne, najvažniji savjet koji bi ja dala je da trebamo biti svjesni da pomažemo bezuvjetno. Ako se na to odlučiš, to treba biti bez uvjeta.
Kako se netko može uključiti u rad vaše udruge?
U principu svatko tko raspolaže s dosta slobodnog vremena i vozilom koje je "must have". I naravno, trebamo kliknuti. Iako često ljudi imaju krivu predodžbu o volontiranju kod nas u udruzi. Nismo ured, nije to ništa fino. Radimo iz garaže. Nekada mjesec, dva dana nema uopće posla, nekada treba provesti i cijelo popodne u garažici, nekada i cijeli vikend. U studenom i prosincu nas ne može biti dovoljno. Često nam se ljudi jave, no nakon nekog vremena zaključe da to ipak nije za njih. Također treba napomenuti da smo svi volonteri i nitko od nas ne zaprima naknadu za rad.