Svijet se trenutno nalazi u situaciju koju nitko ne pamti – pandemija smrtonosnog virusa zatvorila je granice država, ekonomije se urušavaju, ljudi umiru, a svi smo zajedno ujedinjeni u borbi protiv korona virusa, nevidljive opasnosti koja nas je prisilila na karantenu. Iako svakog dana slušamo o tome koliko Hrvatska uspješno kontrolira porast broja zaraženih, neke druge europske države nisu bile te sreće.
Velika Britanija, Španjolska, Italija i Njemačka, među ostalima, ne uspijevaju stati na kraj iznimno brzom rastu broja umrlih i oboljelih, a mi smo odlučili saznati kakva je situacija u Belgiji, prijestolnici Europske unije. Kontaktirali smo stoga Kristinu Kardum, Hrvaticu koja već sedam godina živi i radi u Bruxellesu.
„Došla sam zbog posla u Europskom parlamentu na službenom webu i društvenim mrežama gdje sam pokrivala uglavnom europsku digitalnu politiku. Kao novinarka u Hrvatskoj također sam pokrivala uglavnom ICT i biznis. Prošle godine sam prešla u Europsku komisiju pa sada radim odnose s medijima za teme vezane uz ePrivatnost, računalnu sigurnost i umjetnu inteligenciju. Veliki sam geek, zbilja volim svoj posao i teme na kojima radim“, započinje nam pričati Kristina koja je magistrirala međunarodne odnose u Engleskoj, tako da je još od studentskih dana navikla živjeti van Hrvatske. U slobodno se vrijeme bavi glumom, a ima i poseban razlog zašto priželjkuje što prije vraćanje svijeta u normalu – nedavno je dobila ulogu jedne od vještica iz Macbetha pa jedva čeka da krenu glumačke probe.
(Foto: Kristina Kardum)
Belgija je trenutno jedna od zemalja EU-a koja bilježi jako velik porast broja zaraženih, no Kristina nam otkriva da ukupan broj zaraženih ne otkriva stvarnu sliku stvari te da je situacija kompleksnija.
„Stanje u Belgiji razlikuje se ovisno o regiji. Flandrija je imala jako veliki skok broja zaraženih, pretpostavlja se nakon povratka ljudi sa skijališta. Dok vam ovo odgovaram, ukupno u Belgiji imamo oko 17.000 potvrđenih slučajeva i to sa dosta visokom stopom smrtnost. Međutim osobno znam ljude koji su preboljeli virus sa svim simptomima, ali koji nisu bili toliko loše da bi išli u bolnicu i koji nisu ni testirani. Tako da, slično kao u drugim zemljama, prave brojke ćemo možda znati tek naknadno“, govori Kristina te dodaje kako su u Belgiji stroge mjere prevencije uvedene na vrijeme, već 18.3., te smatra kako su ih građani dosta dobro prihvatili.
„Dostave funkcioniraju uz neke restrikcije, ljudi rade od doma, javni prijevoz je značajno smanjen, ali nije potpuno ukinut. Kao i u drugim državama zabranjeno je okupljanje na javnim površinama, kontrolira se broj ljudi koji ulazi u trgovine i slično. Ja trčim dva do tri puta tjedno i to je dozvoljeno. U subotu ujutro park je bio pun ljudi, ali svi su držali razmak. Vidjela sam policiju kako moli obitelji da se ne zadržavaju na livadama, ali nije bilo neugodno. Navodno u drugom parku lete dronovi, ali ja ih još nisam vidjela. U mali dućan u ulici odem isto možda jedan ili dva puta tjedno obavezno s rukavicama, plaćanje je moguće jedino s karticama. Ne moram gomilati namirnice, nisam još primijetila da je nečega nedostajalo, a ni nemam ni veliki hladnjak ni zamrzivač pa mi je stvarno glupo raditi zalihe“, objašnjava te dodaje kako joj je drago što su ljudi u ovakvim vremenima solidarni i spremni pomoći onima koji su najugroženiji.
„Pazi se na starije, ljudi u mojoj zgradi pomažu jedni drugima s namirnicama, ja imam drage prijatelje koji su u osjetljivim skupinama i o njima vodimo računa i stalno smo u kontaktu“, priča nam.
Iako je daleko od doma i svoje obitelji, i dalje se s njima osjeća povezano i to zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, koje omogućavaju stalan kontakt s bližnjima. Ipak, Kristini u početku nije bilo baš svejedno što je tako daleko od doma – i to prvenstveno zbog brige za roditelje.
„U početku me je bilo više strah jer mi se činilo da mi roditelji uopće sve to skupa ne doživljavaju ozbiljno. Sad je malo drugačije. Oni su u Sv. Filipu i Jakovu gdje, koliko mi kažu, nije zabilježeno više slučajeva. Sestra mi je u Solinu, ali lako je sada kad se sa svima jednostavno vidiš i čuješ. Da nema interneta, bila bi to puno gora stvar“, priznaje.
Iako je korona virus utjecao i na ekonomije te je mnogo ljudi izgubilo posao ili im se obujam posla barem smanjio, kod Kristine to nikako nije slučaj. Njezin radni ritam uopće se nije promijenio, a sama priznaje da na prvi mail odgovara u osam ujutro, a na posljednji u ponoć.
„Glupo je žaliti se na to kad je ljudima puno gore, svakodnevno ostaju bez posla ili su ekonomski ugroženi, ali stan mi nije baš prilagođen za teleworking tako da je sve to skupa mali osobni izazov“, priča nam te dodaje kako joj se osim posla i privatan život prebacio u virtualnu sferu pa se tako s prijateljima druži preko Skypea, Zooma ili Google Hangoutsa.
(Foto: Kristina Kardum)
„Nedjeljni ručak, dejtovi i izlasci s prijateljima su se prebacili na Zoom, Skype i Google Hangouts. Dogovori se cijelo društvo, napravimo pravi mali party. S curama s plesa svaki dan odradimo 30 minuta rastezanja na Whatsappu. Kazalište smo isto prebacili online. To je jako teško, ali barem možemo raditi na tekstu i likovima“, kaže Kristina koju je ova novonastala situacija potakla i da učini nešto dobro za sebe i svoje tijelo, pa je tako počela vježbati prema programu „Yoga with Adriane“ koji je moguće naći na You Tubeu. Iako inače nije redovita, sada Kristina svakodnevno vježba yogu i uživa u cijelom procesu.
No, nije sve tako ružičasto. U moru ideja kojim da se novim hobijima i aktivnostima bavimo, postoje i praktični zadaci i obaveze koje je korona jednostavno naprasno prekinula ili onemogućila, a s jednom takvom situacijom susrela se i Kristina.
„Najteže od svega mi je bilo što sam se prošli tjedan trebala seliti u svoj stan. Kako su se trgovine namještaja i opreme naglo zatvorile nastao je problem. Na primjer, ne mogu kupiti vrata jer online trgovine namještaja imaju limitiranu veličinu paketa, ne mogu preseliti internet dok ovo ne prođe, kupaonica je ostala nedovršena, nije mi još uvijek skroz jasno kako ću uspjeti odraditi selidbu koju sam prebacila za idući tjedan. Prijatelji mi ne smiju i ne mogu pomoći, morala sam naći profesionalce za selidbu koji ne smiju biti sa mnom u kontaktu dok rade i trenutno uopće ne mogu zamisliti kako će sve to izgledati. Uz to, ja o građevinskim radovima i adaptacijama ne znam ništa, a kako sve moram nabavljati online bez ikakvog pojma, morala sam zvati sestru pet puta tjedno da donosi odluke umjesto mene. Od nečeg što je i onako uvijek stres nastao je logistički kaos“, objašnjava nam, ali i dodaje kako je sve stvar prespektive. U odnosu na ljude koji su pogođeni potresom u Zagrebu izgubili krov nad glavom – njezini joj se problemi čine beznačajnima.
Uz to, ovo nije prvi puta da se Kristina susrela sa stanjem lockdowna, pa nije osjetila anksioznost ili paniku niti joj je ova situacija bila nepoznata. Naime, nakon terorističkih napada 2015. osjećala se puno gore, a strah se mogao osjetiti na svakom koraku. U Bruxellesu su tada i vojska i armirana vozila bila na ulicama, a Kristina nam priznaje kako se tih dana sjeća kao ispunjenih tugom i neizvjesnošću.
Upitali smo ju i kako se konkretno Eurospska unija i njezine institucije nose s novonastalom krizom, a ona nam je iz prve ruke otkrila kako se ulažu iznimno veliki napori ne bi li se cijela situacija obuzdala.
„Europska unija radi jako puno i na medicinskoj pomoći i na ublažavanju posljedica za gospodarstvo. Primjenjuje se fleksibilnost fiskalnih pravila i državnih potpora, krediti za isplate plaća, odmah se jako brzo našlo 37 milijardi eura za pomoć malim i srednjim poduzetnicima i zdravstvenom sektoru i koordinira se nabavka medicinske opreme. Ja sam bliža ovom digitalnom dijelu, tu se radi puno na računalnoj sigurnosti (teleworking je rizik), Internet propusnosti, potpori istraživanjima s europskim HPC računalima, prikupljaju se podaci za praćenje virusa i slično“, objašnjava te dodaje kako se nada da će se sada puno bolje koordinirati pomoć gospodarstvima, iako tu problem nije EU već države članice.
„Ako se solidarna pomoć i potpora poduzetnicima ne prepozna kao apsolutni prioritet imat ćemo puno dugotrajniji problem od same epidemije“, zaključuje Kristina koja smatra da općenito više solidarnosti ne bi bilo naodmet.
„Italija proživljava užasnu tragediju, a jako puno ljudi na društvenim mrežama, često redom veliki dušobrižnici, kao da ne mogu shvatiti da su ljudi i dalje ljudi i da vrijede bez obzira na to jesu li tvoja ili tuđa rodbina i prijatelji, imaju li 30 ili 70 godina“, govori.
Unatoč tome što se reakcije ljudi na ovu krizu razlikuju, pa tako neki zagovaraju ukidanje karantene i otvaranje kafića, dok drugi pak strepe nad zdravljem sebe i svojih bližnjih te ne mare toliko za ekonomske gubitke, ono što bismo svi trenutno trebali imati na umu je da je dobrobit zajednice na prvom mjestu, a da su gubitci koji se broje u životima nenadoknadivi.
„Nadam se da će ovo stanje dovesti do malo više promišljanja o tome što i koga kao društvo vrednujemo. Možda bi svi skupa trebali malo više cijeniti umjetnike, znanstvenike, poslodavce i tete na blagajnama koje rade i ugrožavaju vlastiti život kako bi mi ostali pretrpjeli stanje. Možda bi mogli naučiti voditi računa o klimi i ekologiji. Nadam se najboljem, ali nemam velika očekivanja, što je prokletstvo cijele moje generacije“, zaključuje Kristina kojoj svakako želimo da i dalje ostane jednako pozitivna, solidarna i realna u ovoj situaciji u kojoj mnogi od nas lako gube hladnu glavu.
(Foto: Kristina Kardum)