"Jasno mi je tko ih stvori, ali tko ih sastavi?" - ovoj je replika iz filma Ivkova slava, a odnosi se na prijatelje koji su svaki za sebe osebujne ličnosti, a zajedno čisti urnebes. Imam takve prijateljice. Još se nisu uozbiljile, a nekako slutim da ni neće. Štoviše s godinama su sve luđe i to mi se jako sviđa.
Da se razumijemo, redovito one plaćaju račune, idu na preglede, prate vijesti, nose maske, farbaju izrast, skidaju kilograme, odgajaju djecu, uplaćuju štednju, posjećuju roditelje, rade odgovorne poslove, čitaju teška štiva, ali duh im je tako razigran i šašav da kada smo skupa, to prerasta u kaos kojeg se ne bi posramio ni dječji vrtić.
(FOTO: Pexels)
Tu se plače, tu se smije, često do suza, tu se svađa, tu se miri, tu se pjeva na praznu pivsku bocu. Tu se lakiraju nokti, preziru umjetne trepavice, isprobava odjeća, pokušava se svim silama ugurati stražnjica u hlače one druge koja je manja i tanja. No, ova ne očajava. Kaže, bit će takva za dva mjeseca. Već od sutra (govori, dok s užitkom jede kremšnitu, a u krilu drži čašicu kesten pirea) izbacuje ugljikohidrate, ne iz kuhinje, već iz kvarta i kreće trčati. Procjenjuje, za dva mjeseca deset kilograma dolje. Što da ne?
Tu se jedu kolači u ponoć, ispijaju vina, filetiraju frajeri. Od onih bivših se rade temeljci, švargle, hrenovke i paštete - pokušavaju se ostaci iskoristiti što je bolje moguće, dok se budući, baš takvi kavi jesu, mariniraju i ostavljaju da odleže - ne treba žuriti kada je nešto dobro u pitanju. A je li dobro, pokazat će vrijeme i naravno, prosuditi prijateljice. Bitno je da omekša, postane podatan. Tad je učas kuhan i pečen. Mek' k'o duša. Za prilog samo salata.
(FOTO: Pexels)
Ovi sadašnji rijetko su na repertoaru. Ako je s njima sve ok, priča se o noktima, depilacijama, sniženjima, trudnoćama, biološkom satu, glazbi, filmovima, putovanjima. Učine li nešto izvanredno dobro pohvalit će ih se, bez iznimke.
Frajeri su na dnevnom redu kada krenu raditi probleme i odlaziti u bivše. Onda se o njima vijeća na tom ženskom zatvorenom kružoku koji po potrebi postaje izuzetno lucidan. Čaše se ostavljaju po strani, njega se secira do utančine, a jadničak cijelu večer kod kuće štuca. Zadržava dah, začepljuje prstima nos, guta zrak... Kad zaključi da mu narodna medicina neće pomoći, odlazi u dežurnu ljekarnu po nešto za želudac, uvjeren da mu je teško pala večera kod mame. Ni ne sluti da mu se na devetom katu zgrade, u boravku punom lijepih slika, knjiga i žena, odlučuje o sudbini.
U prirodi nam je gubiti glavu kad se zaljubimo, ali i teško donositi odluke i rezove kada su emocije u igri. Baš tada ove su ludače od neprocjenjive važnosti. Te moje u stanju su me centrirati, uzemljiti i dovesti pameti. I to činiti nebrojeno puta jer se loših navika teško riješiti.
