Prije neki dan sam dobila ponudu za sudjelovanje u emisiji “Survival” i prilično sam bila iznenađena pozivom tako da sam neko vrijeme bila u malom šoku. Naravno, ne znam idem li ili ne, odluka će tek biti za koji tjedan, tako da sam za sada samo jedna od potencijalnih kandidata. Obavila sam razgovor sa produkcijom, riješila neke psiho-testove pa ćemo vidjeti. U svakom slučaju, voljela bih upasti u tu emisiju jer, kad malo bolje razmislim, to je baš prilika koja se ne dešava svakome i svaki dan. Biti na nekom otoku, u jednoj odjeći, bez ikakvih higijenskih potrepština, živjeti po sistemu “vjetar me češlja, a more me pere” izazov je, barem za mene. Neće biti lako, ni jednostavno živjeti bez uobičajenih stvari na koje smo navikli , ali baš me to i privlači. Zanima me vidjeti svoje granice izdržljivosti u takvim zadanim uvjetima. Za sada znam da se ide u Kostariku i da cijela priča traje 1,5 mjesec, dakle 6 tjedana preživljavanja. Zovite me ludom i kako god hoćete, ali meni je to zanimljivo i prilika koje se ne propušta. Život se samo jednom živi! Što više razmišljam o tome, to mi adreanlin raste, pa ako upadnem kao kandidat, vjerojatno neću spavati od uzbuđenja do dana putovanja. Ako ne upadnem, a što mogu? Život ide dalje. O nagradi kao i o honorarima još ništa ne znam, tako da vam ne mogu reći za koliko bih mogla biti bogatija na računu ukoliko budem primljena. Uostalom, o tim se stvarima javno ne priča, nego samo nagađa ;)
Sada vas mogu obavijestiti da je moja knjiga, koja još nema radni naslov, već pri kraju. Znam, već vidim kometare “evo je, nije joj dosta”, “još jedna knjiga pretencioznih “ wannabe “zvijezda”... ali baš me briga! Pišem je već dugo vremena, sa stankama jer uvijek volim imati neki mali odmak od onog što pišem kako bi sve bilo mnogo objektivnije. Knjiga je zapravo jedan moderan roman pun dijaloga i humora o Dinovom i mom životu, koji je prolazio razne životne etape, uspjehe iI neuspjehe, padove i uzdizanja, o ljubavi i životu. Nije to nikakva knjiga o tračevima niti nekom žutilu, niti tipična autobiografska priča sa mnogo nevažnih detalja, to su elementi koje sam htjela izbjeći po svaku cijenu. Teško je pisati i o ljudima koji su na neki način obilježili, neću reći život, ali neke važne trenutke, a da ih možda ne povrijediš jer nisu svi trenuci bili uvijek bajni. Moraš biti iskren prema sebi, ponekad i na štetu nekoga. Ne znam ni kada ću je izdati, iskreno s tim neću žuriti. Želim apsolutno sve držati pod svojom kontrolom, a ne da mi se desi neka stihija u kojoj se svi konci pogube. Moja knjiga je moje malo remek djelo i prema njoj imam krajnji respekt.
Kad sam krenula sa pisanjem, toliko sam se uživila u pisanje da bih večer završila sva u suzama. Jednostavno sam svaku priču ponovo proživljavala. Iako sam većinu stvari pisala u dahu, trebalo se malo odmaknuti od priče, trebale su vremenske stanke da sagledam ono što sam napisala kako ne bih bila prepatetična. Dala sam već neke dijelove na čitanje ljudima iz te branše i dobila zaista same pohvale. U trenutku kada sam mislila da je knjiga možda samo meni dobra, njihovi komentari su me uvjerili da sam na dobrom putu i da to što pišem, čita se u dahu (tražili su još). To me zaista dodatno motiviralo. Za sada imam preko 200 stranica i to još nije kraj. Ako sve bude gotovo na vrijeme, mogla bi knjiga izaći već pred ljeto. Osim ako ne odlučim drugačije.
Imam još nekih planova pa bih htjela da imam vremena sve posložiti u jednu cijelinu i na taj način odužiti se svom mužu koji je često isticao kako sam ja njemu bila inspiracija. Eto, žao mi je što on neće imati priliku pročitati naš život na papiru, pisan mojom rukom, iako me on stalno poticao na to. Vjerovao je u mene više nego sam ja vjerovala u samu sebe. Ljubav je u svakom slučaju poticajna u oba smjera. I kad je imaš i kad je nemaš.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine
Powered bywww.gorenje.hr