Gotovo svaki dan u nekom formalnom ili neformalnom razgovoru čujem od ljudi “u depri sam” ili “pere me depra” ili “patim od depresije”. Mogla bih zaključiti da manje-više nema osobe u našem okruženju koja ne pati od depresije. Sama riječ “depresija” toliko je učestala u svakodnevnom žargonu i postala je tako “cool” ili “in” da više na nju ne obraćamo pažnju.
Živimo u svijetu kada nam je život pun stresa i problema, opterećeni smo kreditima, poslom , djecom, školom… i naravno da ponekad se osjećamo izmučeni i depresivni. U ovom današnjem tempu života od nas se mnogo očekuje a snage nam često ponestaje. Ipak, između nas postoje ljudi koji su zaista izmučeni depresijom i kojima je to svakodnevno stanje. Ovdje ne pričam sada o”wannabe –depresivcima”, onima kojima neki problem momentalno izgleda velik kao kuća ili im ponekad stvari ne idu od ruke pa su skloni takvim raspoloženjima pridodati depresiju, nego o ljudima koji na svoj način ipak žive depresiju svaki dan, već godinama.
Ja sam naime živjela sa čovjekom koji je imao dijagnosticiranu depresiju i koji je živio zadnjih godina na lijekovima protiv iste. Depresija je vrlo učestala i podla bolest koja te ponekad neugodno iznenadi a ponekad daje privid da je sve normalno. Užasno je naporna za onog koji boluje i za sve oko njega. Oscilacije raspoloženja na dane variraju od lošeg raspoloženja do umjetno izazvanog “sretnog “ raspoloženja. Inače, depresiju nazvaju bolešću vrlo emotivnih ljudi koji teško prihvaćaju način života oko sebe kao i odnose sa ljudima. Uz depresiju često dolaze i strahovi koji još više potpiruju crne misli.
Ja sam sa Dinom prolazila razne faze u njegovom životu. Kad sam bila mlađa, nisam mogla shvatiti njegove muke i strahove. Sve što mi je on govorio i nagovještavao do mene nije dopiralo, ja sam mislila da on preuveličava stvari. Ignorirala sam njegove probleme većinom iz neznanja i zbog činjenice da se o takvim bolestima nije pričalo. Njegov posao je bio idealan okidač za razvijanje depresije. Mijenjanje dana za noć, koncerti, naporna putovanja, osamljenost, emotivno pražnjenje nakon svakog koncerta, stresovi , strahovi od uspjeha i neuspjeha, nerazumijevanje okoline, velika očekivanja, još veća razočaranja, pravi melem da čovjek razvije depresiju u najgorem obliku.
Godinama sam ga gledala i dočekivala u najgorim mogućim stanjima, trudeći se maksimalno da mu udovoljim kako bi se on osjećao bolje i sretnije. I zaista, biti kući duže vrijeme za njega je značilo biti sretan. Zadnjih godina je pio tablete za depresiju u konbinaciji sa tabletama za smirenje ili spavanje. Na dane je bio dobre volje ponekad od umjetno izazvane sreće, a onda bi pao u totalni “crnjak”, sve ga je nerviralo i stalno je prigovarao. Ponekad bih ga ignorirala, a ponekad bi takva njegova stanja mene bacila u “depru” ma koliko sam se trudila da mu objasnim da nije sve tako “crno”. Bila sam očajna i tada bih pogubila sebe. Ni meni ne bi bilo do ničega u tom trenutku.
S vemenom sam posatala taoc njegove bolesti i naučila se živjeti sa tim. To nije bilo niti malo lako. Ponekad sam jednostavno bila umorna, nesretna i pomalo usamljena. On bi to shvatio i pokušavao se iskupiti, želio je da budem sretna, znao je da je moja sreća uvjetovana njegovom i zbog toga mu je bilo teško. Na dane bi sve bilo normalno, kad ja nisam imala volje, on bi meni podizao raspoloženje, vraćao mi vjeru u život, trudio se da mi udovolji. S vremenom sve to mi je postalo “normalno” i to je ono najgore što se dogodilo. Više nisam prepoznavala čudnovate simptome te bolesti. Nisam prepoznala simptome predoziranja tabletama, mislila sam da je sve to normalno, da će se naspavati i da će ujutro biti sve ok. Ali nije. Stalno sam se bojala da će doći do tog trenutka, a da ja neću znati prepoznati. I desilo se. Šta da vam kažem? Da sam ljuta na sebe? Jesam.Da sam ljuta na Dina? Jesam.
I zato razumijem ljude koji pate od te zloćudne bolesti, kao i one koji žive sa takvim osobama. Znam kako ta bolest iscrpi ljude psihički i fizički, koliko vam život pati kada ste sa takvom osobom, koliko se trudimo da umanjimo posljedice, koliko silno živimo za sitne trenutke sreće, ali isto znam kako je bolesnim ljudima teško trpiti sebe i gledati kako drugi oko njih to proživljavaju.
Sada bih vam mogla reći da sam u depresiji od pisanja ovog teksta i da sam ujedno i u depri zbog ovog sivog i hladnog vremena, ali neću… Nisam u “depri“samo se loše osjećam ;))) Čekam proljeće i sunce.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine