Internet je zaista divna stvar jer ti pruža sve informacije u trenutku kada ti treba. Ja uopće ne znam da li bih mogla više zamisliti život bez internet jer moj laptop ide svuda sa mnom po kući. Kada kuham, on je naslonjen na šank jer ne daj Bože da treba zaviriti u koji zaboravljeni recept, ako mi treba bilo koji problem riješiti, kako nešto popraviti ili nešto kreirati, sveti Google zna sve odgovore. O tome da više ne koristim telefon neću niti govoriti jer svi moji prijatelji kao i poslovni partneri žive na skype-u pa besplatno razgovaramo, a pri tome se i gledamo. Facebook je postao moj alat za druženje kada mi je dosadno. Ne, nemam 3000 prijatelja, imam točno onoliko koliko ih imam u realnom životu i za sada uspijevam tu brojku držati pod kontrolom.
Što bi bilo da nema Facebooka ili svih tih društvenih mreža preko kojih komuniciramo?
Dakle davnih godina prošlog stoljeća (ah kako to užasno zvuči), imali smo samo telefon u kući. Sjećam se dana kada je taj fenomenalni izum stigao u naš stan. Bio je smješten u dugačkom hodniku. Taj dan je meni i sestri donio užasno puno uzbuđenja. Pohvaliti se prijateljima u školi da u kući imaš telefon bio je znak najvećeg prestiža. Odmah smo u blokić prikupljale telefonske brojeve ostalih sretnika, a onda poslije škole (kao da se nismo dovoljno ispričali) ponovo pričali na telefon. Ubrzo nam je najveća zabava bila zajebavati ljude iz telefonskog imenika ili zivkati neke naše simpatije. Sjećam se da smo jednom prijateljica i ja dogovorile nekoliko sastanaka ispred kina koje je bilo ispred naše kuće, a onda sramežljivo iza roleta, gledale koji će od sretnika doći. Naravno nismo se predstavile pravim imenima. Ali nije to bilo sve, poslije bi se spustile dole ispred kina i šetale se hihotajući se ispred njih, praveći sa da to nisu naša posla. Kasnije, telefon je postao normalna stvar. Ipak, bez obzira na telefon i dogovore, znalo je biti i krivo dogovorenih sastanaka ili bi druga strana krivo čula pa je bilo “čoraka” i dugog čekanja na zakazani susret. Onda bi tražili neku blisku govornicu, ispred koje bi bio red. Koliko bi u takvim trenucima mobitel bio spas, neću niti spominjati. Ipak, preživjeli smo i ta vremena, doduše mnogo smo vremena potrošili u čekanjima, mnogo više nego sada. O tome koliko sam sati provela pred telefonom, čekajući da “ON” nazove, jer mi ponos nije dopuštao da prva to učinim, koliko sam samo puta trčala na prvo zvono telefona i razočarano primila na znanje da poziv nije za mene. Koliko puta se samo desilo da baš nakon što bih odlučila izaći vani, ON bi nazvao, a koliko puta su mi roditelji zaboravili reći da me netko trebao. Kasnije su došle telefonske sekretarice, koje je to olakšanje bilo. A sreća!
Kasnije, negdje 93-94 godine, stigli su prvi mobiteli. Priključak je koštao toliko da su ga mogli priuštiti samo neki. Sjećam se da smo ga mi uzeli odmah jer je Dinu trebao zbog posla. Taj prvi mobitel je bio ogroman u odnosu na ove današnje. Bilo mi je važno da smo u kontaktu kada je Dino na putovanju, znalo se kasniti zbog prometa i gužvi pa bi onda nastajala panika, koju bih ja morala smirivati jer drugih načina nije bilo ili bi čekala da mi se Dino javi sa neke govornice, ovako sa ogromnim i skupim mobitelom, stvari su bile mnogo jednostavnije.
Danas bez mobitela ni dijete ne puštate van iz kuće.
Kaže meni prijateljica neki dan razočarano na kavi: "Jebote, svi su na fejsu, nitko ne izlazi vanka više?"
Situacija je takva da ljudi nemaju više novaca kao nekad za stalne izlaske, druga stvar: život se promijenio, ljudi sve više rade, a sve manje imaju vremena za izlaske preko tjedna pa virtualna komunikacija preuzima sve više i više mjesta u našim životima. Npr. ja na zovem svoju mamu, a ona sa svojim laptopom kuha u kuhinji i pričamo. Imam osjećaj da sam sa njom u istom prostoru, čak me zna odvesti i u virtualnu šetnju po kući i pokazivati mi neke promjene koje napravila. Ona, žena u godinama, presretna je što ima tu mogućnost gledanja i pričanja sa svojom obitelji.
Fejs mi je pružio komunikaciju sa ljudima koje sam s vremenom izgubila u svom životu, stekla neka nova prijateljstva, a o poslovnim mogućnostima neću niti pričati jer bez toga ne bi ni znala koliko fantastičnih kreativaca postoji. S druge strane, pomogao mi je i na način da imam osjećaj da ipak nisam sama kada to zaista jesam, bez obzira što fizički nisu tu kraj mene.
Dakle, za sebe mogu reći da sam ovisna o internetu, ali tko nije?
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine