Dobro došli u Babilaž – ciklus kolumni čije su autorice članice naše redakcije.
U njima će s vama dijeliti svoja mišljenja i razmišljanja o različitim temama, od ljubavi, ljepote, kuhanja, svakodnevnih događanja...
"Nenasilje je put do više etike, koja je cilj svekolike evolucije. Sve dok ne prestanemo nanositi zlo svim živim bićima i dalje ćemo biti samo divljaci."
(Thomas Alva Edison)
U današnjem sam Babilažu odlučila pričati o nečemu što je već neko vrijeme veliki dio mog života – vegetarijanstvu. Živim u maloj sredini gdje su tradicionalne vrijednosti i dalje naširoko prihvaćene, a na vegetarijance i dalje mnogi gledaju kao na čudake koji su ispali iz neke druge galaksije.
O vegetarijanstvu bih mogla napisati toliko toga, kao i o tome zašto nije u redu jesti meso. No znam, sve znam. Prihvaćam tuđe stavove, razmišljanja i nemam apsolutno nikakve predrasude prema ljudima koji jedu meso. I sama sam ga nekad jela. Moji roditelji jedu meso. Moj partner jede meso. Iako je činjenica da roditelji, otkako smo sestra i ja postale vegetarijanke puno manje jedu meso, možda 1-2 tjedno. Isto je i kad je moj partner u pitanju, otkako živimo zajedno meso je sve manje na njegovom jelovniku, najčešće jednom tjedno i to kad smo nedjeljom kod mojih na ručku.
U svih jedanaest godina kako ne jedem meso zbog toga nisam imala nikakvih poteškoća niti zdravstvenih problema, štoviše, zdravija sam od mnogih koji meso jedu.
Živjeti bez mesa se apsolutno može i nije nimalo teško niti skupo, kao što mnogi misle. Meso sam prestala jesti u srednjoj školi, no dakako da se ta odluka nije dogodila preko noći. Životinje sam obožavala oduvijek i kako sam postajala odraslija sve sam više počela shvaćati da mi nije okej jesti bića koja volim, to mi se činilo zastrašujuće. Prvo sam izbacila svinjetinu, potom i piletinu te na kraju i ribu.
Nisam jedan od onih dosadnih vegetarijanaca koji će poput prosvijetljenih propovjednika svoje stavove nametati ili vas nagovarati da prestanete jesti meso ili pak govoriti samo toj temi. Jedan od načina na koji sam aktivna po tom pitanje su FB postovi koje pokoji put objavim čisto jer smatram da mi je to dužnost. I svrha toga nije natjerati ljude da prestanu jesti meso, već im dati do znanja u kakvim uvjetima žive životinje koje jedu.
Dakle, tu nije pitanje jedete li meso ili ne, već je to pitanje humanosti. To je nešto o čemu bismo se svi morali zapitati. Mislim da je uzgoj životinja radi mesa otišao predaleko i da smo u toj izuzetno profitabilnoj industriji zaboravili na svoju ljudskost. Ali to je opet jedna vrlo duboka i široka tema u koju ne namjeravam preduboko ulaziti, ali dakako da o svemu tome imam svoje mišljenje.
U svakodnevnom životu uglavnom i izbjegavam govoriti o vegetarijanstvu, osim kad sam sa svojim najbližima, ljudima do kojih mi je stalo. Izbjegavam ih iz jednostavnog razloga – ne volim se boriti s vjetrenjačama i često sam bila napadnuta samo zbog jedne jedine izjave ' ja ne jedem meso'. Često su me i povlačili za jezik. Provocirali. Pokušali potaknuti na žustru raspravu. Ponekad sam posustala i drsko argumentirala svoje stavove, no u većini slučajeva zašutim jer ne mislim nikome opravdavati svoje razloge. Svatko ima pravo živjeti kako želi, i jesti što želi, zar ne?
Jednom me netko pokušao isprovocirati na način da me pitao čime hranim svog psa. Mesom, da. Ali pas je mesojed od davnina, čovjek nije. U prilog tome ide građa naših crijeva i zubiju gdje mi, za razliku od svih mesojeda, nemamo razvijene očnjake za trganje mesa. Ne osuđujem nikoga tko jede meso i ne mislim da sam ja bolja od drugih zato jer sam vegetarijanka. Kao što sam rekla, to je velika promjena i ne možete ju donijeti preko noći- to je nešto u što morate biti posve sigurni.
Međutim osuđujem specizam, okrutnost kao i ljude koji su stanje mesne industrije doveli do toga gdje smo danas. Stanje u kojima zaboravljamo tko smo i u kojemu je samo profit bitan. Životinje koje danas jedemo život provode u skučenim prostorijama, u strahu, čekajući cijeli svoj život da ih zakolju. Tužno je da je njihova jedina životna svrha smrt. I recite da nisam normalna, ali meni to nije normalno jer su to živa bića koja imaju emocije, koja se raduju životu i koja imaju pravo na život i slobodu. A čovjek im je to pravo oduzeo. Pa sada ja vas pitam, otkud čovjeku to pravo? Je li čovjek iznad životinja? Nije. Umjesto da živimo u skladu s prirodom, mi je uništavamo. Ne uništavamo samo životinjski svijet, već i prirodu u cjelini. Zelenih je površina sve manje, okolina postaje sve zagađenija.
Svjetska potražnja za mesom stalno raste, a tvornice proizvodnje mesa konzumiraju ogromne količine energije, zagađuju izvore vode, izbacuju velike količine ugljičnog dioksida i iziskuju neprestano povećanje uzgoja kukuruza, soje i ostalih žitarica. Zbog svega toga uništavaju se prašume kako bi se stvorio prostor za sadnju tih žitarica. Istraživanja su dokazala kako uzgajati životinje na žitaricama zahtijeva više vode nego samo uzgajanje žitarica, a proizvodnja mesa je manje učinkovita od uzgoja voća i povrća radi izravnog ljudskog konzumiranja. Unatoč tome što diljem svijeta ljudi gladuju, velika većina kukuruza i soje se uzgaja samo radi prehrane stoke, svinja i kokoši. Velik postotak svih onečišćenja pitke vode, osobito u SAD-u, proizlazi od poljoprivrede koja se usmjerava na uzgoj mesa. Istraživanja su pokazala i kako klasični uzgoj životinja na livadama, dakle onaj koji donekle ima veze sa zdravim razumom, nije toliko štetan kao industrijski uzgoj kod kojeg se jadne životinje gomilaju u industrijskim farmama...
Bilo bi ok, ako već jedemo meso, da životinje koje se za to uzgajaju žive u dostojnim uvjetima. Da se prema njima ponašamo kao ljudi. Jer tako je bilo nekad, sve dok nismo zaboravili tko smo. I dok agresivne marketinške strategije te pohlepa i želja za profitom nisu nadvladali našu ljudskost i moć zdravog razuma.
Ja bih voljela da nitko ne jede meso no svjesna sam da to nije nimalo jednostavno, kao i činjenice koliko je snažna mesna industrija. Mnogi će reći da je nas vegetarijanaca premalo i da ne možemo utjecati na svijet. Međutim, milijun sam puta ponovila i ponavljat ću dok sam živa, kreće se od pojedinca, od sebe samog. Pokušajte zaspati s jednim jedinim komarcem u sobi pa mi onda recite da jedno jedino biće nema utjecaja.
To što je čovjek snažniji, trebalo bi značiti da štitimo slabije od sebe, a ne da ih iskorištavamo i zlostavljamo. Nije li tako? Idući put kad vam se meso nađe na tanjuru, krenite unatrag. Zamislite na koji je način ta životinja bila zaklana, a potom razmislite i o životu kakav je proživjela. Je li takav život dostojan ijednog bića? Nakon što dobro promislite o svemu tome, pokušajte pojesti taj komad mesa bez imalo grižnje savjesti.
Možda sam sanjar, vječiti optimist, naivna žena, međutim iz dna duše vjerujem i istinski se nadam da će jednom doći trenutak kada će čovjek shvatiti kakav je pokolj napravio, a potom i promjene vezane uz odnos čovjeka prema životinjama. Trenutak kada će doći kraj toj besmislenoj okrutnosti koje, nažalost, većina ljudi nije ni svjesna.
O ovoj bi temi mogla pričati još dugo i naširoko, no ne smijem previše duljiti pa ću za kraj reći samo jedno: kada bi životinje znale pričati, čovječanstvo bi plakalo...
By: Kovrčava Sue
Foto: Rob D/Freedigitalphotos.net