Dobro došli u Babilaž – ciklus kolumni čije su autorice članice naše redakcije.
U njima će s vama dijeliti svoja mišljenja i razmišljanja o različitim temama, od ljubavi, ljepote, kuhanja, svakodnevnih događanja...
Sigurna sam da ste već čuli kako se ljudi prema obrascima svog ponašanja mogu podijeliti u dvije skupine: introverte i ekstroverte.
Introverti su ljudi koji vole samostalnost i samoću, nisu skloni timskom radu i ne vole biti u velikim skupinama ljudi. Za razliku od njih, ekstrovertima je potrebno društvo, komunikativni su i druželjubivi i vole se pokazivati (u pozitivnom kontekstu). Njima je nepojmljivo da druženje sa samim sobom može biti zabavno.
Introvertima je potrebno vrijeme da bi se opustili u društvu, osobito kad su u pitanju nepoznati ljudi. Nisu skloni čavrljanju, no to ne znači da nemaju što reći. Ekstroverti pak vole biti u centru pažnje, razgovarati o raznim temama i upoznavati mnogo novih ljudi. Njima ostvarivanje dubljeg odnosa nije toliko bitno kao primjerice introvertima.
Razlog zbog kojeg sam danas odlučila pisati o ovoj temi je zbog toga što sam i sama introvert i zbog toga mi je u određenim životnim situacijama bilo teško. Često sam, kroz odrastanje, pomislila kako nešto nije u redu sa mnom.
Još kad sam bila mala, najradije sam se igrala sama. Nikad nisam išla u vrtić, a svoje sam dane (dok su mi roditelji bili na poslu) provodila s djedom i bakom, na selu. Mislim da ljepše djetinjstvo ne bih mogla poželjeti...
Kasnije, kad su moji vršnjaci u tinejdžerskim godinama svi bili ludi za izlascima, ja sam se radije zatvorila u svoju sobu, čitala neku knjigu ili gledala svoje omiljene filmove. Prosto mi je bila odbojna ideja da idem u zagušljive kafiće pune ljude. Toliko sam rijetko izlazila (ovdje mislim na noćne izlaske) da su me roditelji ponekad tjerali da idem van s društvom. Meni je ostati doma uz dobru knjigu ili film zvučalo jednako zabavno kao i ludi izlazak u disko.
Također mi je i u srednjoj školi i kasnije tijekom studiranja nedostajalo društvene sigurnosti i nije mi bilo nimalo ugodno u velikim grupama ljudi. Iako sam u školi gotovo uvijek sve znala, rijetko sam kad dizala ruku jer bi me sama pomisao na to da će svi gledati u mene paralizirala. Sjećam se kako su profesori mojim roditeljima uvijek govorili: ona je svoja, drži se za sebe, ne želi dizati ruku, nije dovoljno aktivna...Iako sam imala odlične ocjene kroz cijeli vijek svog školovanja, velik je broj mojih profesora više preferirao učenike koji su se znali istaknuti.
Zbog svoje introvertiranosti nisam previše druželjubiva i najbolje se osjećam kad sam sama ili s meni najbližim ljudima za koje znam da im potpunosti mogu vjerovati. Nisam komunikativna i treba mi određeno vrijeme da se otvorim. Tek kad nekoga dobro upoznam mogu se pred njim u potpunosti opustiti. Nikad se nisam dobro osjećala u velikim skupinama ljudi, uvijek sam imala strah od javnih nastupa i nikad, ali baš nikad se nisam voljela pokazivati pred drugima. Jednostavno nemam potrebu da se dokazujem. Iz tog sam razloga u osnovnoj školi mrzila sve natjecateljske sportove poput odbojke ili rukometa u kojima bi mi vrlo često lopta završila na glavi ili nekom drugom dijelu tijela. Zbog svega toga bilo mi je neugodno i nisam se pretjerano dobro osjećala jer je većina druge djece bilo ekstrovertirano. Dakle, nemojte me pogrešno shvatiti, nisam imala nikakvih problema sa sklapanjem prijateljstava, a prijateljice iz osnovne škole i dan danas su moje najbolje prijateljice, no prosto sam više od drugih voljela biti sama, svoja i nikad se nisam pretjerano veselila radu u timu jer nisam znala kako doći do izražaja. Imala sam ideje ali prosto nisam znala kako da ih podijelim s drugima.
Za introverte se često misli kako su tihi i sramežljivi, ali stvar je u tome što oni radije žive u nekom svom svijetu koji se nalazi unutar njih i koji je vrlo često prekrasan. Problem je u tome što su današnje škole, ali i većina radnih mjesta prilagođena ekstrovertima. Društvo nas non stop potiče da budemo otvoreni, da se ne bojimo novih iskustava, da izrazimo svoje mišljenje...I u školama i u poslu potiče se timski rad a nerijetko se guši individualnost koja je nama introvertima toliko bitna. Na svakojakim se društvenim događanjima i eventima očekuje od ljudi da bez problema čavrljaju s drugima, da prilaze strancima, itd. Ekstrovertima to ne predstavlja problem, no nama introvertima to je u većini slučajeva vrlo teško, pa čak i psihički naporno.
Problem je u tome što su introverti izuzetno kreativni ljudi, što je potkrijepljeno brojnim istraživanjima, no u današnjem ekstrovertiranom društvu njihova kreativnost teško dolazi do izražaja, odnosno potisnuta je. Nažalost zbog toga svijet ostaje zakinut za odlične ideje i zamisli. Introverti su promatrači pa će tako često prilikom poslovnih sastanaka sjediti i promatrati što se dešava oko njih, bez da imaju potrebu nešto reći. Tek će kasnije, kad na miru razmisle o svemu što je rečeno, razmišljati o idejama.
Nedostatak želje da budu u središtu pozornosti, kao i povučenost, nisu mane niti to znači da netko nema karizme. Riječ je o osobini koja introvertima zapravo omogućava da se fokusiraju te da dobro promotre sve što se dešava oko njih.
Na sreću, s godinama sam naučila kako se otkriti svijetu te svoje mane pretvoriti u prednosti. Nije uvijek lako, ali trudim se. I više ne pokušavam ono što sam pokušavala prije: prilagoditi se. Ne možete naučiti biti introvert ili ekstrovert, jednostavno se rađate s osobinama jedne odnosno druge skupine.
Ja sam primjerice donekle naučila boriti se sa svojim strahovima kad su u pitanju razgovori s novim ljudima te nastojim biti svoja. Trudim se svakim danom poboljšati svoje socijalne vještine i biti možda malo društvenija, no i dalje volim svoju samoću jer sam upravo u tim trenucima najproduktivnija, a kreativnost mi je na vrhuncu. Naravno da u određenim slučajevima, što zbog posla, što zbog raznih životnih situacija moram izaći iz svoje zone komfora i prilagoditi se zahtjevima okoline. No to radim samo onda kad je to neizbježno. Potrebni su mi moji mir i tišina, a svaki put nakon puno interakcija, osobito s nepoznatim ljudima, potrebno mi je da se „oporavim“ i da napunim baterije.
Znajte da i introverti i ekstroverti imaju svoje vrline i mane, a jedni od drugih mogli bismo mnogo naučiti. Introverti od ekstroverta mogu usvojiti određene društvene strategije, dok ekstroverti moraju shvatiti da nisu svi komunikativni te da je nekim ljudima potrebno više vremena da bi se otvorili.
Introvertirana osoba nikad neće postati ekstrovertirana, koliko god se trudila. Vrijedi i obrnuto. Istraživanja su pokazala kako su introverti i ekstroverti u potpunosti različite osobe čija je razlika u samom genetskom kodu a to se može primijetiti već u djetinjstvu. Svaki tip drugačije reagira na vanjske podražaje, i pogrešno je misliti da je jedan bolji od drugog. Samo su različiti.
Činjenica je da je ekstrovertima lakše koračati kroz život jer je današnje društvo uvelike prilagođeno ekstrovertima, dok se ove druge često smatra čudnima ili povučenima.
Ponekad treba izaći među ljude jer čovjek je društveno biće, međutim nemojte ignorirati svoju potrebu za samoćom ako je imate. I nemojte sami sebe prisiljavati da budete nešto što niste i to samo zbog drugih. Ljudi kojima je stalo do vas znati će na pravi način cijeniti vašu introvertiranost i vrline koje ona sa sobom donosi. Svi ostali, koji vas žele dovesti u situacije u kojima vam ne bi bilo ugodno, nisu vas vrijedni.
Ako ste ekstrovert i kraj sebe imate introverta, prestanite ga pokušavati promijeniti. To je nemoguće. Morate shvatiti da su introverti jednostavno takvi, ali to ne znači da ih trebate ignorirati. Samo im morate pristupiti na drugačiji način. Ne možemo svi biti isti, a upravo je različitost to što nas čini posebnima, zar ne?
I za kraj jedna šaljiva ilustracija:
Foto: Tumblr
By: Kovrčava Sue
Foto: Freedigitalphotos.net