Jeste li ikad primijetili odraslu osobu kako s djetetom prelazi ulicu na neobilježenom mjestu, za vrijeme crvenog svjetla na semaforu ili se kreće pogrešnom stranom ulice? Vrlo vjerojatno će na neko od ovih pitanja vaš odgovor biti potvrdan.
Ako mi odrasli ne poštujemo pravila zašto onda od djece očekujemo da ih oni poštuju?!
Dijete uči promatrajući odrasle. Ako je zajedno s odraslom osobom pretrčavalo ulicu, zapitajmo se što će učiniti kad bude samo.
Želimo li da naše dijete bude sigurno (a svi to želimo) dužni smo ga poučiti tome i svojim primjerom.
Kako roditelj može pomoći djetetu predškolske dobi da savlada prometna pravila:
- vožnja u sjedalici ako je dijete putnik, pravilno vezano pojasom
- prelaskom zebre na zeleno svjetlo na semaforu za pješake
- ako nema semafora – pogledati lijevo, desno, ponovno lijevo i ako nema vozila prijeći cestu, a ako ima pričekati da se zaustave
- hodanje nogostupom, a ako nema nogostupa – lijevim rubom kolnika (da nam vozila dolaze ususret)
Djeca predškolske dobi najčešće u prometu nikad nisu sama već u pratnji odrasle osobe. Samim tim oni su stavljeni u zaštićeni položaj pod uvjetom da se odrasla osoba ponaša odgovorno. No, što se događa kad krenu u školu? Ako dijete ne boravi u „produljenom boravku“ barem će jednom dnevno morati prijeći put od kuće do škole bilo kao putnik u autobusu ili kao pješak. Zbog toga je jako važno da dijete taj put dobro poznaje i da ga prijeđe nekoliko puta s roditeljima prije nego što započne školska godina. Putuje li dijete autobusom pokazat ćemo mu gdje treba čekati autobus, gdje sići i kako dalje. Ako dijete pješači do škole važno je odabrati sigurniji, a ne kraći put. Izuzetno je važno objasniti djetetu, u skladu s njegovom dobi, zašto se treba pridržavati pravila. Ne možemo mu samo reći „tako moraš“. Dijete koje ne razumije zašto nešto tražimo od njega, često će prkositi i željeti provesti „svoju volju“.
Kad dijete upoznajemo s načinom putovanja, mi smo ti koji ga vodimo i objašnjavamo mu a potom, kad mislimo da je dijete svladalo put, zamijenimo uloge. Dijete tad vodi odraslu osobu (majku, oca,..) do škole. Na samom početku važno je reći djetetu da ono sad glumi mamu, tatu, baku,... a mi njega, te da se ponaša onako kako bi se ponašala osoba koju glumi. Šestogodišnje dijete sposobno je razumjeti ovaj način „igre“ i ozbiljno joj se posvetiti. Kako bismo provjerili koliko je dijete razumjelo što smo mu govorili, pokazivali, objašnjavali,... postavljamo mu pitanja, pokušavamo ići drugim putem, prijeći ulicu gdje se ne smije,...
Stigao je i taj dan – naše dijete poznaje put od kuće do škole.
No, što ako:
- dijete zakasni na autobus
- u tijeku su radovi i dijete ne može prijeći ulicu na obilježenom mjestu
- zatvorena je cijela ulica kojom dijete treba proći
U takvom trenutku i odraslu bi osobu obuzela panika, a kamoli ne dijete. Na nama je da ga pripremimo i za tu mogućnost. Vrlo je važno da dijete zna koga može zamoliti za pomoć. Ako zakasni na autobus, a sljedeći neće tako brzo doći, najsigurnije je da se vrati kući ili uđe u školu, ovisno je li dijete išlo u školu ili se vraćalo kući i da tamo ostane dok nije vrijeme da krene na „novi“ autobus. Treba li dijete zbog radova prijeći ulicu, a prijelaz nije obilježen, za pomoć može zamoliti odraslu osobu koja će mu pomoći prijeći. Vrlo je važno, u ovakvom slučaju, napomenuti djetetu da ne dozvoli da ga odrasla osoba primi za ruku dok prelaze ulicu ili mu ponudi da ga odveze autom. Većina ljudi ima dobre namjere, no nikad ne znamo kakav je tko. Kad se radi o nepoznatim osobama, važno je da ih dijete ne pušta u svoj „intimni prostor“ te da ne ulazi u auto osobe koju ne poznaje bez obzira što mu ona govorila.
Vrlo je vjerojatno da do škole postoji nekoliko puteva, te ih pokažite djeci, uz napomenu da je „onaj prvi“ najbolji, a ove koristi samo ako iz nekog razloga ne može proći „prvim“.
Kao putnik dijete predškolske dobi u automobilu trebalo bi biti u sjedalici koja odgovara njegovoj dobi i tjelesnoj težini. Namjerno smo upotrijebile formulaciju „trebalo bi biti“ jer, nažalost, u praksi primjećujemo da to nije tako. Često vidimo kako se djeca voze na prednjem sjedalu, na mjestu suvozača – nekad vezana pojasom, nekad stoje, a ima i slučajeva da su u krilu odrasle osobe ili roditelja koji je ujedno i vozač. Najčešća opravdanja roditelja su da se voze tako jako kratko (na kratkim relacijama.) Doduše, ako npr. nikad nismo vozili dijete na prednjem sjedalu, velika je mogućnost da ono to nikad neće zahtijevati. No, ako smo to učinili samo jednom, dijete će to željeti ponoviti jer „zašto sad ne mogu, a jučer sam mogao?“.
Dijete koje je s odraslom osobom prelazilo ulicu na neobilježenom mjestu jer su žurili, vrlo vjerojatno bi se toga moglo sjetiti i ponoviti to kad bude išlo samo u školu i žurilo na autobus i zato nikada ne smijemo zaboraviti na vlastito ponašanje kao najjači i najučinkovitiji model ponašanja svome djetetu.
Svakodnevno biti sudionik u prometu, vrlo je stresno i nama odraslima, a uzmimo u obzir da su svi znakovi stavljeni tako da ih odrasli mogu uočiti. Odrasla osoba uglavnom je viša od automobila, dijete nije. Samim tim vidni kut djeteta puno je manji u odnosu na vidni kut odrasle osobe. Dijete je zaigrano, lako mu je skrenuti pažnju. Sve to trebamo imati na umu kad dijete upoznajemo s pravilima ponašanja u prometu i ne smijemo zanemariti važnost vlastitog ponašanja.
Martina Sokač, odgojitelj mentor
Lidija Pajtak, odgojitelj mentor
Džepno izdanje „Skockani bonton“ približit će vašem djetetu pravila ponašanja u promete i naučiti druge važne životne lekcije. Možete ga pronaći na prodajnim mjestima Tiska, Hrvatske pošte te knjižarama Hoću knjigu i Menart po cijeni 29,90 kn.