Pozdrav svima! Probati ću nekako sažeti problem koji imam... Dečko mi je jedna predivna osoba, dobar je, drag i užitak je imati tako nekoga pored sebe. A uveličavam ako kažem da ga imam pored sebe jednom mjesečno. Živim sama u gradu u koji idem na fakultet, daleko od obitelji, starih prijatelja a još dalje od njega. Putujemo li jedno drugom moramo primijeniti 3 prijevozna sredstva, a putovanje traje cca 9 sati. Toliko o posjetima vikendom. Živjeli smo skupa par mjeseci, no primoran vratio se u rodni grad u potrazi za poslom. Svakodnevno se vidimo online, a posjete pokušavamo što ćešće organizirati... Krojila sam ispite da imam što više slobodnih dana otići njemu, sve praznike koje nam da fakultet iskoristim da mu odem. On zbog nedostatka novaca, posla i radnog vremena ne može biti toliko fleksibilan i dolaziti mi često. Meni je problem što mi je neugodno toliko smetati njegovim roditeljima sa mojim dolascima, a imam novaca za put, njemu je problem što nema novaca za put, a ni vremena. Rekli smo da ćemo preživiti još dvije, tri godine dok ne dam sve ispite i diplomu na fakultetu, i onda bi probali živjeti skupa. Ali mene ubija usamljenost, s njim sam sretna, vesela, uvijek puna energije, a povratkom doma izgubim se u tužnim mislila i u trbuhu osjećam onaj neugodan osjećaj, užasno mi nedostaje. Ne mogu raditi za fakultet, cijeli sam dan depresivna, i neprestano mislim na njega. I pere me strah da ga ne izgubim. Makar znam da me obožava, strah me da to ne prođe tijekom vremena. Jednostavno me vlastita veza čini nesretnom kad god nisam s njim, i upravo zbog toga se osjećam kao da sam izgubila neku svoju samostalnost... Ne znam, u potpunosti sam se izgubila. Bilo koji savjest je više nego dobrodošao... Hvala ženice.