Postovane, Molila bih savjet i razumjevanje ako je ikako moguce. U braku sam 4 godine, imam dijete od bepune dvije. Od obitelji imam samo supruga i dijete i nemam bas nikoga svoga: od 18. sam studirala i radila, zivjela sama, ostao mi je diplomski rad za jesen i tad sam napokon gotova. Moj suprug zna kakav sam imala zivot, sama s bakom koja je preminula prosle godine i ostavila mi 30-ak tisuca eura od cega smo kupili stan po pola, ja sam dala polog, a on je digao kredit. Medutim, moj muz je osoba koja je postala jako sebicna. Prebacuje mi da nista ne radim, da se ne trudim, da smo prigovaram, a meni je najveci problem sto uz dijete koje ide u jaslice i stalno donosi bolesti, ucim i radim puno radno vrijeme. Poslodavac mi bas ne izlazi u susret pa ne mogu uvijek stici u vrtic sto ga posebno zivcira. Nemam nikakav drustveni zivot jer nemam ni kad, imam par prijateljica s kojima se tu i tamo vidim, a on izlazi, ima svoju klapu s kojom je odrastao i za koje je uvijek dostupan medutim kad god je nama trebala ikakva pomoc uvijek smo sve radili sami. Neki dan sam bas eksplodirala i sve prigovorila mu za njegovo ponasanje i njegove prijatelje na sto se nasao jako uvrijeden, vrijedao me da sam siroce sa sela i slicnim niskim udarcima. Da sam dno dna i mogu biti sretna sto imam njega sto me takvu uopce trpi. Imam maleno dijete, ustedevinu koju sam naslijedila sam svu njemu prepustila i kad dobro razmislim kud bih mogla, nemam kamo, a placa mi je premalena da bih bila podstanar. On je inace iz dobrostojece obitelji, njegovi su prema meni korektni ali nisu bas od neke pomoci oko djeteta jer oboje rade i njima je ono teret i opterecenje, uz to on ima i sestre koje su razvedene i koje njegovi pomazu. Jedna prijateljica moje bake koja zivi sa suprugom ali svatko svoj zivot me cesto zove i govori mi da trebam dici glavu, stisnuti zube, predati cim prije diplomski rad, naci pravi posao jer dijete ce narasti i bit ce mi lakse. Znam da mi ta zena zeli najbolje i rekla mi je da joj je jako zao sto prozivljavam sve ono sto je ona prolazila ali da sve to prode i samo nek gledam na sebe. Isto mi he savjetovala i svekrva koja je isto prosla i prolazi s njegovim ocem. Tesko mi je biti vreca za ispuhavanje svom muzu, nemam kamo, a i kad pozelim biti sama ne mogu jer mi je dijete jako vezano za mene i nikamo bez njega ne idem, a njegov tata nema ni volje ni vremena za nas. I kad je dobro raspolozen, to kratko traje: zivcira ga sto smo predugo na igralistu, sto je vruce, sto je sreo nekoga tko mu nije drag... Uvijek nekakav razlog za nervozu. Prije je sve bilo drugacije, mislim da nije mislio da je dijete toliko obaveza. Voljela bih da nisam toliko osjecajna i da mogu biti snaznija. Trudim se maksimalno dati od sebe i djetetu i njemu ali vidim da ja sve vise tonem. Ako mi ijedna od vas ima ikakav savjet, molim vas recite mi. Hvala puno, lijep pozdrav.