bok cure, i ja sam jedna od usamljenih žena od 43 godine, samohrana majka odrasle kćeri, koja ne bi rado ostarila sama, a nema baš prilike upoznati nekoga "normalnim" putem. Razvedena 15 godina. U međuvremenu imala nekoliko poznanstava preko neta, ništa osobito. Kava upoznavanja i gotovo. Onda sam upoznala svog bivšeg sa kojim sam bila 7 godina u vezi (živjeli zajedno). Mislila sam da je to "nešto" za sva vremena, no uspostavilo se da je on sve vrijeme imao drugu ženu sa kojom je bio i prije nego je počeo sa mnom. Nisam skužila 7 godina, jer je udana i iz drugog grada i viđali su se uglavnom za vrijeme "radnog vremena" po raznim mjestima van grada...tralala....u očaju i depresiji, vratila sam se netu i naišla na čovjeka sa kojim sam se dopisivala godinu dana...otvorila mu dušu i on meni i bilo je lijepo "imati opet nekog" tko te razumije. Nakon godinu dana dopisivanja smo se upoznali i bilo je još ljepše. Nisam mogla vjerovati i mislila da Bog zna što radi, ali.....nakon 4 mjesece veze- nije više mogao izdržati i priznao da ima vezu koja traje već 8 godina i da bi htio da ostanemo prijatelji! Katastrofa! Odustala sam od svega jedno vrijeme, a onda nedugo opet skupila hrabrosti i prijavila se na jednu društvenu stanicu. Shvatila sam da dopisivanje može biti savršeno, čak se i ta toliko željena "kemija" osjeti....ali upoznavanje uživo.....sve odnese...na rubu sam odustajanja od svega. Gdje uopće upoznati normalnog muškarca, a da je slobodan? Zar je moguće da su svi slobodni ili nesamostalne mamine maze ili iskompleksirani "jadnici" ili dvolični gadovi? Voljela bi čuti kakva su vaša iskustva....