Cure moje, već ste mi masu puta pomogle, pa se nadam da ćete mi i ovaj put dati koji lijepi savjet. Živim sama, udaljena od svih. Roditelji me ne posjećuju, jedino ja njih odem s vremena na vrijeme vidjeti. Prijatelja nemam, prije sam se trudila upoznati nekoga, ići na kavice i sl. ali shvatila sam da nema ništa od toga. Tražila sam ja i cimericu, ali nisam našla neku koja je normalna. S vremena na vrijeme nešto zaradim preko student servisa, ali to nije puno. Ponekad mi jako narastu računi + stanarina, previše, pa odem kod dečka koji je udaljen od mene 600tinjak km, dok su roditelji oko 300km. Jedino koga imam je dečko.. Kad sam s njim super mi je. Kad se vraćam u moj stan uvijek sam tužna i bezvoljna, nemam volje za ništa. Dan prije negoli se vraćam zamišljam sebe udaljenu od svih, pa i njega, i nevidim nikakvu budućnost veze, niti ičega. Čini mi se da sve gubim. Kada se vratim opet u stan često plačem kad pričam s njim, jer mi se čini tako daleko.. Nemam volje za ništa, i uvijek sam tužna... :(