Trebam neki pametni savjet, jer svaki put negativni osjećaji koje imam prema vlastitom ocu isplivaju na površini samo kada gase sjetim. Ostavio je moju mamu, brata i mene kada smo bili mali klinci. Osnovao je svoju novu obitelj a na nas je zaboravio. Godinama smo oskudijevali u svemu, hrani odjeći i naravno u očinskoj ljubavi, važno je da napomenem da je on imućan zahvaljujući svemu što je naslijedio i nikada mu ništa nije falilo. Čujemo se u rijetkim prilikama i još rjeđe se viđamo. Neki dan nazvala me je moja strina znači njegova sestra i napala me je zašto sam tako sebična i bezosjećajna pa nikada ne posjećujem tatu a on radi toga užasno pati i pita se kako li je samo zaslužio takvu djecu. Istina je da ga ne volim jer od njega nisam dobila nikada ni mrvicu ljubavi, ono malo što sam morala vremena provesti sa njim kada sam bila dijete mi je bilo grozno, nemam niti jednu lijepu uspomenu. Smatrate li da ga trebam prestati ignorirati i trebam li pokušati sa njim uspostavit nekakav odnos?