Pozdrav svima :)
Imam jedan problem, i sto dulje vrijeme ide mislim da je problem u meni.
U vezi sam duze vrijeme, ja i decko zivimo skupa. Kroz svoj zivot nikad nisam bila osoba od nekih velikih drustva i ekipa, vise sam izolirana i uvijek imam par prijatelja, vise prije nego sada. Tip sam osobe da rade imam jednog kvalitetnog prijatelja nego deset povrsnih. Sto je vrijeme islo dalje ti kvalitetni prijatelji su mi zabijali noz u leda oko meni jako bitnih stvari u zivotu i nisu bili podrska, i danas ja nemam pravog prijatelja. Jer ne vjerujem nikome od ovih koje znam i s kojima se druzim. Sve vece probleme i tajne ja govorim decku, i zaista mi on najbolji prijatelj. Uvijek je tu za mene ali on je moj decko a ja trebam prijateljicu koja ce biti tu za mene i ja za nju. Nisam sama, znam da imam koga zvat na kavu ali s tih kava se vracam iscrpljena i nervozna, jer uvijek je neko natjecanje ili su neki ostali djetinjasti i zive kao da smo jucer punoljetni postali. Zivot ide dalje, postajemo ozbiljniji i nemogu se u 30tima ponasat kao da imam 21. Mozda sam postala netolerantna i nemam zivaca, ali nemogu se druzit s nekime kome je najbitnije gdje ce otic van za vikend i onda mene sikanirat jer mi se neide jer radim po cijele dane i vikende, ili natjecanja u zaradama i tko ima bolji stan/decka/auto..to nije bitno. Bitno je da je svatko od nas sretan s onime sta ima. I neki ljudi kad me upoznaju kao da sam im dosadna jer nezelim tracat druge, visit po kavama svaki dan, pricat na telefon satima dnevno. Nemam vremena nazalost. Kako sama sebi olaksat u glavu da je okej da se osjecam nekad usamljeno jer nemam nekoga da se oslonim na njega osim na decka i obitelj. Decko s druge strane je isti poput mene. Zapravo smo nakraju dana ja i on sami jedan uz drugoga.