imam 17 god,dečka od 18 kojeg volim...mama je cula da voli popiti iako to uopće nije istina...jedva mi da da izlazim s njim...uvijek je živćena,gotovo i luda...sram me reć al za psihijatriju...BOže!On je strpljiv,ne ljuti se i sve shvaća,al pomalo me već sram sto mu uvijek govorim kako me ona nigdje ne pušta..bojim se da ce mu to dosaditi...i užasno sam tužna jer s mamom ne mogu naći dobar jezik,al to je tako od uvijek...ima slabe živce...i ako me negdje pusti onda me kasnije napada i nabija mi sve na nos..ponekad želim pobjeći al znam da bi mi tako bilo još gore...sestre mi govore da je problem u meni...dosta mi je psihičkog maltretiranja..može bilo kakav savjet??hvala....