Bila sam nešto duže od godinu dana u vezi na daljinu, sve je dosta dobro funkcioniralo, gotovo da se nismo nikada svađali, viđali smo se koliko smo najviše mogli iako je to bilo prilično rijetko. Jednog dana mi je rekao da treba vremena da razmisli jer ga previše forsiram na nešto što ne može, a ja sam samo željela da se više čujemo jer se već ne možemo vidjeti, a on je radio po cijele dane. Tjedan dana je onda prošlo bez riječi i ja sam mislila da je to gotovo, bila sam slomljena jer ga stvarno volim, ali njemu još nije bilo gotovo jer navodno on nije ni imao vremena za razmišljanje jer je radio. Nakon toga spomenuo je da je njemu dobro i samom, po čemu sam ja zaključila da tu ne može više ničega biti jer nakon 10 dana nije odlučio želi li biti sa mnom, te sam prekinula s njim. Poslije toga čuli smo se više nego prije, ali bio je dosta hladniji nego inače, kao pokušavao je nešto ponovno ali ponos mu očito nije dao da pokaže osjećaje. Pokazivao je na neki svoj čudan način da mu je još stalo i rekao mi je da me voli, ja njega volim cijelim svojim srcem i koliko god pokušavala ne mogu bez njega. Zapravo smo dvije skroz drugačije osobe i iz drugačijih svjetova (različitih smo vjera, on je rastavljen i ima dijete, te gotovo svi na mojoj strani su bili protiv nas, bez obzira na to ja sam vjerovala da je to prava ljubav), zajedničko nam je bilo to što se volimo i što želimo biti zajedno (jer smo planirali i zajednički život). Je li ljubav dovoljna za sve to?