Sigurno si kad tad naletjela na tu vrstu frajera. Nekoliko izlazaka, super provod, kemija - sve je bilo tu, a onda je princ dao petama vjetra. Možda si bila povrijeđena, ali si zapravo trebala znati da njegovo ponašanje nema nikakve veze s tobom, nego samo s njegovim duboko ukorijenjenim strahom. Postoje ljudi koji se smrznu na spomen veze. Pomisao na to da bi mogli nekoga pustiti u svoj život na stalno ili barem na duže vrijeme u njima budi veću paniku nego ideja da skoče iza aviona. Bez padobrana. Iznad oceana punih gladnih morskih pasa. No, otprilike si shvatila, stvar je prilično ozbiljna. No otkud taj strah od nečeg pozitivnog, uobičajenog i zapravo tako temeljno ljudskog kao što je partnerski odnos?
"Ljubav je poput groznice koja nas preplavljuje, nastaje i nestaje bez ikakvog utjecaja naše volje", piše u svojoj knjizi pod naslovom O ljubavi francuski pisac Marie–Henri Beyle Stendhal. Prema njemu, ljubav dolazi naglo i neočekivano, a jednako naglo odlazi, ostavljajući nas u potpunom kaosu. Kao oluja koja nas dobrano prodrma, sve do temelja. Uz takvu ideju o ljubavi ruku pod ruku ide i strah: kada nas ljubav ostavi na cjedilu, ostaje - pustoš. Svatko želi izbjeći slamanje srca- no kako bi se osigurali od ove velike boli neki ljudi biraju ga radije zaključati. I zauvijek baciti ključ. Čini im se, naime, kako je čak i zaključano srce bolje od onog slomljenog na pola. Tako nastaje ono što nazivamo strah od vezivanja, a evo koje su karakteristike ovog stanja:
Pozadina straha od vezivanja
Prema psihoterapeutima, strah od vezivanja svoje korijene vuče- a gdje drugdje nego u djetinjstvu. Ako dijete iskusi da se ne može povezati s roditeljom na način na koji mu je to potrebno u ranoj razvojnoj fazi (do treće godine), tada se "zatvara u sebe" poput školjke. Dakle, emocionalno distancirani roditelji glavni su krivci, ali i kasnija iskustva u ranoj mladosti i pubertetu mogu potpiriti vatru.
"Ljubavni odnosi mogu nam donijeti veliku sreću i ispunjenost, ali isto tako mogu biti izvor najveće boli i patnje u životu. Svatko od nas donosi određenu “prtljagu” u svoje ljubavne odnose koja utječe na naše ponašanje u njima. Ta prtljaga su obrasci ponašanja koje smo formirali u djetinjstvu, kroz svoja najranija iskustva s našim roditeljima ili primarnim skrbnicima. Ona sadrži niz potisnutih emocija, povreda, trauma i nerazriješenih situacija iz našeg ranog perioda koje u našem tijelu postaju tempirane bombe", pojašnjava Tomislav Kuljiš, naš poznati psiholog, osnivač Centra Prirodno Roditeljstvo i Integralne tjelesne terapije.
"Iako ih na početku odnosa uspješno potisnemo (najlakše u fazi zaljubljenosti i idealizacije), kako odnos traje i u njemu postajemo stvarniji jer skinemo jedan sloj idealizirane maske, počnu se sve češće i brže aktivirati. Njihova aktivacija, te cijeli niz emocionalnih reakcija koji se tada pojavi, od tuge do ljutnje, prepreka su nam da se istinski povežemo sa sobom i sa drugima", zaključuje Kuljiš.
Znakovi za uzbunu
Osoba koja se boji istinskog vezivanja može pokušati ući u vezu, ali u trenutku kad bi veza trebala postati ozbiljna, povlači se. Okidači su najčešće svi oni koraci obično dolaze na red: useljenje u zajednički stan, vjenčanje, osnivanje obitelji…
Naravno, kako će koja osoba točno reagirati na neki od ovih okidača prilično je individualno. Jedni će, recimo, samo izbjegavati odgovoriti na pitanja vezano uz eventualno vjenčanje ili djecu, dok će drugi radi pokretanja takvih tema nestati na nekoliko dana. Ili nekoliko tjedana. Ili nekoliko godina. Moguće je i da će partner koji ima problem sa strahom od vezivanja odjednom postati suviše kritičan prema vezi, pokušat će pronaći razloge za odlazak i sve ono negativno što je i inače bilo tu odjednom će postati ogromno - kao gledano pod povećalom.
Što ako je ovo tvoj partner?
Nažalost, ono što se događa s tobom ako si u takvom disfunkcionalnom odnosu jest to da se osjećaš kronično nesigurno, a to nikako nije dobro za tebe. Osim toga, možeš osjećati da nemaš baš nikakvu kontrolu nad onim što se u vezi zbiva. Također, svjesna si da zapravo nemaš utjecaja na ono što bi trebala biti zajedničke odluke vezane za vašu zajedničku budućnost - koja je neizvjesna i na klimavim nogama. Nimalo ugodno.
No, umjesto da uzroke tražiš u sebi i pokušavaš biti još bolja partnerica, zapravo trebaš popustiti. Najbolje je da nastaviš raditi na sebi - ali radi sebe. Svaki pritisak koji stvaraš partneru samo će pogoršati njegov strah - zato mu trebaš dati prostora i vremena, ako to možeš, naravno. S druge strane, ako te to da mu omogućiš distancu čini sve jadnijom i usamljenijom, onda baš i nema puno šanse da će ova veza doživjeti bolje dane. Moraš znati koje su tvoje granice i kojih se stvari ni pod koju cijenu ne želiš odreći. Ako je kompromis ipak postignut, idući najbolji korak bio bi zajednička psihoterapija ili savjetovanje za parove.
Što ako si to ti?
"Svatko je sposoban imati vezu", tvrdi njemačka psihologinja Stefanie Stahl u svojoj knjizi "Svatko je sposoban za vezu: zlatna sredina između slobode i bliskosti". Ona vjeruje kako baš svatko može ostvariti kvalitetan ljubavni odnos ako posloži "stvari unutar sebe". Ovo daje nadu onima koji strahuju od vezivanja. Ako si sebe prepoznala u gornjem opisu, ono što možeš je raditi na sebi. Najprije kroz individualnu psihoterapiju, trebaš raditi na razrješavanju svojih negativnih iskustava iz djetinjstva i rane mladosti. Naravno, preduvjet za takav rad na sebi je da to uistinu želiš.
Istinski rad na sebi često može biti mukotrpan i neugodan proces - ali nagrada na kraju puta toga je apsolutno vrijedna. Naime, prema Kuljišu, težnja svakog čovjeka je skladan partnerski odnos u kojem su zadovoljene njegove potrebe. Zato osobe koje strahuju od vezivanja mogu djelovati kao da su zadovoljne same za sebe, ali zapravo žele ono što i svi ostali - bliskost i ljubav.
