Nekoliko dana prije Božića javne gradske površine i parkinzi pretvore se u šume odsječenih stabala. Svi oni pronaći će, najkasnije na Badnjak, mjesto u našim domovima. Nekad se božićno drvce kitilo isključivo na Badnjak, takav je bila tradicija. Danas je trend učiniti to što prije pa ga neki kite već početkom prosinca. Ako je umjetno, nema problema, no onom pravo s vremenom će početi otpadati iglice pa nije baš najmudrija ideja okititi ga početkom Adventa. No, znaš li uopće zašto za Božić kitimo bor?
Ovo je običaj koji ustvari i nema veze s rođenjem Isusa Krista. Drevni Babilonci, Perzijanci, Rimljani i Grci, a potom i germanska plemena obilježavala su zimski solsticij, odnosno 21.12. slavili ponovno rađanje boga Sunca. U različitim mitologijama taj bog nosi različito ime. Primjerice, stari Rimljani štovali su Mitru, dok su Babilonci štovali boga Marduka.
Sastavni element svetkovina u čast boga Sunca bilo je zimzeleno stablo koje je simboliziralo plodnost. Ukrašavanje stabla potječe iz poganskih vremena, s područja sjeverne Europe i Njemačke, a kršćanstvo ga preuzima nakon što je Crkva 25. prosinca odredila danom rođenja Isusa Krista i time zamijenila drevno slavljenje solsticija.
Najstariji ukrasi za božićno drvce bile su jabuke, a datiraju iz srednjeg vijeka kada se za Božić u crkvama priređivalo uprizorenje raja. Jedan od rekvizita bilo je i stablo dobra i zla s kojeg je Eva uzela jabuku i dala je Adamu. Sve ostalo je povijest. Na njega su glumci stavljali jabuke. Nešto kasnije, u 19. stoljeću u Njemačkoj se počinju proizvoditi kuglice i ukrasi od obojenog stakla. Osim Nijemaca, stručnjaci u proizvodnji nakita za bor uskoro postaju Česi i Poljaci. Sredinom prošlog stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata u SAD-u počinje masovna proizvodnja ukrasa.
Običaj kićenja drvca preuzeli smo od germanskih naroda, no i prije toga u našim je krajevima postojala lijepa tradicija unošenja badnjaka u kuće. Badnjak je grana mladog hrasta, a ovaj običaj zadržao se kod pravoslavnih vjernika. Badnjak simbolizira hrast koji su pastiri donijeli u štalicu u kojoj je rođen Isus, a Josip ga je zapalio kako bi ugrijao mjesto gdje će se roditi Isus. No, i ovaj običaj ima korijen u poganskim običajima. Naime, badnjak je povezan sa sunčevim ciklusom - spaljivanjem hrasta iz vatre se rađalo novo sunce.
U našim krajevima božićno drvce tradicionalno se ukrašavalo voćem, slatkišima i orašastim plodovima koji su ponekad bili pozlaćeni. Tu su i neizostavne lampice koje su tek kasnije ušle u modu. Također, na njega su se stavljali komadići vate koji simboliziraju snijeg. Pod drvce obvezno idu jaslice i pšenica koja se sije na Svetu Luciju.
I dok su mame pripremale kolače, zadaća očeva bila je donošenje drvca u kuću, a ona najslađa pripala je djeci - kitili su ga. To se nije promijenilo. I danas je ukrašavanje božićnog drvca najuzbudljiviji dio blagdanskog folklora, a naviše mu se raduju najmlađi. Isto koliko i poklonima koje će naći pod njim.