Vivien Leigh bila je britanska glumica koja je postigla filmsku besmrtnost utjelovivši likove dviju najslavnijih junakinja južnjačke američke književnosti, Scarlett O'Hare i Blanche DuBois, a njezina priča je počela kad je pored 1400 drugih glumica upravo ona dobila ulogu Scarlett u filmu Zameo ih vjetar.
Život Vivian Mary Hartley, bio je ispunjen dramatičnim usponima i padovima, bio je živopisan i buran, baš kao i sama Scarlett. Ova glumačka diva rođena je na današnji dan 1913., pa smo se prisjetile njezine životne priče i filmskih uloga koje su joj donijele slavu.
Još od malih nogu znala je da želi biti glumica, a već u dobi od tri godine, Vivien je recitirala "Little Bo Peep" za kazališnu skupinu svoje majke i to je bila prekretnica. No tek je 1935., u dobi od 22 godine, dobila svoju prvu ulogu u predstavi The Bash, koja nije bila osobito uspješna, ali ju je tada primijetio producent Sydneya Carroll, koji ju je pozvao u London, gdje je neko vrijeme glumila u predstavama. No 1936. godine, njezin će se život zauvijek promijeniti.
'Zameo ih vjetar'
Te 1936., američki redatelj George Cukor tražio je savršenu glumicu koja će utjeloviti lik Scarlett O'Hare u njegovoj filmskoj adaptacijiknjige Margaret Mitchel Zameo ih vjetar. Impresivan popis glavnih holivudskih glumica, uključujući Katharine Hepburn, Bette Davis, Joan Crawford i Paulette Goddard već se dugo 'natjecao' za tu ulogu kada je Leigh, koja je bila na dvotjednom odmoru u Kaliforniji, 'položila' test i dobila ulogu.
Činjenica da se gotovo nepoznata britanska kazališna glumica nađe u ulozi južnjačke zvijezde koja se bori za opstanak tijekom Američkog građanskog rata bila je rizična - pogotovo uzimajući u obzir da je Zameo ih vjetar već i u pretprodukciji bio jedan od najiščekivanijih holivudskih filmova. Međutim, odluka se isplatila jer je film srušio rekorde na blagajni i prikupio 13 nominacija za Oscara, kao i osam pobjeda - uključujući i jednu za Leigh kao najbolju glumicu.
Zabranjena ljubav
Neposredno prije uloge koja joj je primijenila život, Leigh je izvodila Shakespeareove drame u Londonu, kada je upoznala i zavoljela Laurencea Oliviera, cijenjenog glumca koji je, poput Leigh, već bio u braku. Čim ga je vidjela, svojoj je prijateljici šapnula kako će to biti muškarac za kojeg će se udati.
Njih su dvoje ubrzo započeli ljubavnu vezu, unatoč činjenici da su oboje bili u braku. Zajedno su nastavili glumiti, a nakon što su se razveli od supružnika, Leigh i Olivier vjenčali su se 1940. godine, time učvrstivši svoj status moćnog para u svijetu estrade. Par je nastavio glumiti u filmovima i predstavama, ali pokušavao se kloniti svjetla pozornice, i to tako da su često radili pauze od nekoliko godina između snimanja filmova - to je dijelom bilo zbog pogoršanja stanja Leighinog mentalnog zdravlja, kao i sve jačih napadaja manične depresije koja joj je otežavala nastupe.
Tragedija na setu i pogoršanje zdravlja
1944., Leigh je pretrpjela veliku tragediju - na probi za film Cezar i Kleopatra, dok je bila trudna, pala je i došlo je do spontanog pobačaja. Njezino se zdravlje nakon toga pogoršalo - postajala je sve nestabilnija dok se istovremeno borila s nesanicom, bipolarnim poremećajem i respiratornom bolešću koja je na kraju dijagnosticirana kao tuberkuloza. Nadajući se da će joj donijeti poboljšanje, Leigh je prošla i terapiju elektrošokovima, koja je u to vrijeme bila vrlo rudimentarna i ponekad je ostavljala tragove opeklina na sljepoočnicama. No, ništa nije pomagalo i počela je tražiti izlaz u alkoholu.
Njezin sve teži osobni život prisiljavao je Leigh da povremeno odmori od posla tijekom 1940-ih, ali nastavila je preuzimati mnoge velike uloge, kako na pozornici, tako i na ekranu. No, niti jedna joj uloga nije donijela uspjeh kao uloga O'Hare - barem do 1949.
'Tramvaj zvan čežnja'
Svjetlo na kraju tunela bila je uloga Blanche Du Bois u londonskoj produkciji drame Tennesseeja Williamsa, Tramvaj zvan čežnja. Nakon uspješnog snimanja koje je trajalo gotovo godinu dana, Leigh je glumila u istoj zahtjevnoj ulozi u holivudskoj filmskoj adaptaciji Elie Kazan iz 1951. godine. Ipak, njezin prikaz lika Blanche Du Bois, koja se bori da sakrije uništenu psihu, možda se oslanjao na glumičinu stvarnu životnu borbu s mentalnim bolestima, a možda im je čak i pridonio. Glumica je kasnije rekla da ju je godina koju je provela u "izmučenoj duši" Du Bois dovela "do ludila".
No unatoč tome, po prosudbi mnogih kritičara, Leighina izvedba u nadmašila je čak i njezinu ulogu iz filma - osvojila je drugog Oscara za najbolju glumicu, kao i nagradu New York Film Critics Award te nagradu Britanske akademije za filmsku i televizijsku umjetnost. Ubrzo nakon toga, Leigh je ušla u povijest kazališta glumeći zajedno s Olivierom u simultanim londonskim scenskim predstavama Antony i Kleopatra te Cezar i Kleopatra, što su bili veliki uspjesi.
Prerani odlazak dive
Unatoč tim trijumfima, bipolarni poremećaj nastavio je uzimati teški danak, a nakon još jednog pobačaja, Leigh je doživjela slom 1953. godine, zvog kojeg se povukla sa snimanja filma što joj je donijelo reputaciju osobe s kojom je teško raditi. Uz to, njezin brak s Olivierom postajao je sve burniji, a 1960. godine konačno su se razveli.
Leigh se kasnije ponovno pojavila u nekoliko uspješnih izvedbi tijekom 1960-ih - 1963. u glazbenoj adaptaciji , koja joj je donijela prvu nagradu Tony, a dvije godine kasnije, glumila je u Oscarom nagrađenom filmu. No neposredno prije nego što je 1967. započela s probama za londonsku produkciju drame A Delicate Balance, Leigh se ozbiljno razboljela.
Prošlo je mjesec dana prije nego što je podlegla tuberkulozi, 8. srpnja 1967. u dobi od 53 godine u Londonu. Označivši tužan i preuranjeni kraj karijere koja je bila istovremeno burna i trijumfalna, londonska kazališna četvrt na punih je sat vremena ugasila svoja svjetla, u čast velikoj Viavian Leigh koja bi danas proslavila 107. rođendan.