Nema tko za lektiru u osnovnoj i srednjoj školi nije čitao znamenita književna djela slavnog američkog pisca, Ernesta Hemingwayja. Njegove su knjige obilježile kulturu 20. stoljeća te ostale upisane u povijest kao neki od ponajboljih književnih svjedoka tog vremena. Po istim tim djelima snimani su brojni filmovi, serije i uprizorene kazališne adaptacije, a do danas mnogi smatraju kako je upravo Hemingway svojom pisanom riječi najbolje i najkompleksnije izložio ratne užase, generacijske i kulturne promjene prve polovice 20. stoljeća. Nitko kao on nije znao prenijeti sentiment društva na papir i iz osobnog dojam stvoriti univerzalne priče koje se čitaju desetljećima.
Kako bi danas Hemingway proslavio svoj 122. rođendan, odlučili smo da je pravo vrijeme da se prisjetimo turbulentnog života ovog velikog pisca. Njegova je životna priča znatno uzbudljivija od bilo kojeg romana, a u njoj važnu ulogu ima i jedna 19-godišnja Hrvatica. No, krenimo redom.
Za početak je bitno reći da je Ernest Hemingway rođen 21. srpnja 1899. u kući koju je sagradio njegov djed udovac Ernest Hall. Imao je četiri sestre i jednog brata. Kasnije će Hemingway opisati svoj rodni grad kao grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svijet. Iako samo deset milja udaljen od velikog grada, Oak Park je bio u biti konzervativan grad koji se pokušavao izolirati od liberalnog Chicaga. Sukladno tome Hemingway je odgojen na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada - strog religijski odgoj i naporan rad bili su glavni stupovi njegova odrastanja. S ocem je često išao u ribolov na jezero Michigan te u lov u šume koje okružuju spomenuto jezero.
U srednjoj školi uživao je raditi u srednjoškolskim novinama „Trapeze“ za koje je napisao svoje prve članke s obaveznom dozom humora u stilu Ringa Lardnera, popularnog satiričara toga doba. Srednju školu je završio 1917. godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao reporter u listu „Kansas City Star“ – i tako je malo po malo započela njegova spisateljska karijera.
Prva ključna prekretnica u njegovu životu svakako je bio odlazak u Prvi, a potom i u Drugi svjetski rat. Ratna tematika uvelike je obilježila Hemingwayjeva djela. U Prvom svjetskom ratu ovaj slavni pisac u ranoj dobi od samo 19 godina biva ranjen na austrijskoj granici. Šrapneli od mine na koju je stao teško su mu ozlijedili noge, a zadobio je i par metaka u područje bedara, zbog čega do kraja života nije u potpunosti imao zdrave donje ekstremitete. 1919. se tako vratio kući te se godinu dana kasnije preselio u Chicago i počeo pisati kao novinar za „Toronto Star Weekly“.
U Chichagu je živio u prijateljevom stanu. Tu će upoznati gospođicu Hadley Richardson i ubrzo će se zaljubiti u nju. Vjenčali su se u rujnu 1921. godine. Hemingway i njegova mladenka preselili su se u Pariz 22. prosinca 1921. godine i nekoliko tjedana nakon toga smjestio se u svoj prvi stan u Ulici kardinala Lemoinea na kućnom broju 74. Bio je to mizeran stan u kojem nije bilo tekuće vode i kupaonice. Hemingway je u Parizu upoznao neke poznate pisce i umjetnike i s njime ubrzo sklopio prijateljstva, pa je tako nastala poznata "Izgubljena generacija" (The Lost Generation). Među njima su bili - Ezra Pound, Gertrude Stein, Francis Scott Fitzgerald, Sylvia Beach, James Joyce, Max Eastman, Lincoln Steffens i Wyndahm Lews. Pored toga upoznao se i s Picassom. Hemingwayevo izvještavanje u prvoj godini svog boravka u Parizu bilo je vrlo obilato. Izvještavao je sa Ženevske konferencije u travnju 1922. godine, o Grčko-turskom ratu u listopadu, konferenciji u Luasannei i postratnoj konferenciji u dolini Ruhr početkom 1923. godine. U vrijeme kada je Hemingway počeo bivati "netko i nešto" u svijetu novinskih reportera i pisaca, njegova supruga je ostala u drugom stanju. Godine 1923. bračni par se preselio u Sjedinjene Države, gdje su bolnice bile bolje, a sve kako bi supruga imala bolje uvjete za porođaj. Dana 10. listopada 1923. rodio se John Hadley Nicanor Hemingway, a u siječnju 1924. godine obitelj se brodom vraća u Pariz.
No, bračna i obiteljska sreća nije potrajala, jer se u prosincu 1927. Hemingway razveo od svoje prve supruge i oženio s Pauline Pfeiffer, povremenom reporterkom listova poput „Vanity Fair“ i “Vogue“. Zajedno su napustili Pariz i odselili se u Key West na Floridi kako bi započeli novi život. Tamo će živjeti skoro 12 godina. Iste godine Hemingwayev otac izvršio je samoubojstvo (pucao si je u glavu) što je bila posljedica sve vidnije očeve mentalne nesposobnosti. Naredne godine, 28. lipnja, Pauline je rodila sina Patricka. U siječnju 1929. Hemingway dovršava svoje djelo „Zbogom oružje“, a objavljuje ga 27. rujna iste godine. Godine 1931. Pauline rađa još jednog sina - Gregorya. Bilo je to njihovo drugo dijete i posljednje Hemingwayevo.
S nastankom prvih bračnih problema, u ljeto 1933. Hemingway odlazi u Afriku. Još otkako je čitao Roosveltove zapise o tome kako je kao dječak lovio u Africi, Hemingway je želio isprobati svoje lovačke sposobnosti protiv najvećih i najopasnijih životinja na zemlji. Hemingway je tako proveo tri mjeseca na afričkom kontinentu skupljajući materijale za pisanje svog novog djela – „Snjegove Kilimandžara“.
U ožujku 1937. godine Hemingway je putovao u Španjolsku kako bi izvještavao o građanskom ratu koji je tamo buktio. Građanski rat doveo je do sukoba u Hemingwayevu domu. Naime, Hemingway tada susreće mladu spisateljicu Marthu Gellhorn s kojom je održavao ljubavnu vezu skoro četiri godine prije nego što se razveo od Pauline. Nakon što se vjenčao s Marthom preselio se na Kubu u veliku kuću nedaleko Havane. Kuću su nazvali Finca Vigia, a Hemingway ju je ukrasio svojim trofejima s afričkog safarija. Godine 1940. objavio je svoju knjigu „Kome zvono zvoni“ koja je pobrala sve najbolje kritike te je stoga odlučeno da Hemingwayu bude dodijeljenja Pulitzerova nagrada.
U proljeće 1944. Hemingway je odlučio otići u Europu kako bi izvještavao s ratišta. Stoga se uputio u London. Ali uskoro je doživo automobilsku nezgodu u kojoj je "zaradio" preko 50 šavova. U bolnici ga je posjetila Martha koja je verbalno umanjivala njegove ozljede i tvrdila kako je za nezgodu kriv on zbog vožnje u pijanom stanju. Bio je to kraj njihovog braka. No, Hemingway je već u rezervi imao drugu damu imenom Mary.
U kolovozu 1944. godine Hemingway ulazi u Pariz, navodno među prvima. No, to nitko ne može sa sigurnošću potvrditi. Ono što je sigurno jest da je Hemingway "oslobodio" svoj omiljeni bar u hotelu Ritz i proveo nekoliko narednih tjedana pijući i slaveći svoj povratak u grad koji mu je u mladosti značio mnogo.
Ono što je pak nama zanimljivo, je to da je u periodu sljedećih nekoliko godina Hemingway dosta boravio na talijanskoj obali, gdje je upoznao 19-godišnju Adrianu, prekrasnu Hrvaticu za kojom je izgubio glavu.
Naime, slavni pisac je rado boravio u Veneciji, najčešće na imanju Cipriani u Torcellu. S imanja je povremeno odlazio u lov na divlje patke u slikovito mjestašce Caorle pokraj Venecije. U lagunu je stigao sa svojom četvrtom suprugom Mary Welsh Hemingway, no tamo ga je dočekala nova, fatalna ljubav: jedne večeri na imanju prijatelja, barona Franchettija, pisac je upoznao 19-godišnju plemkinju Adrianu Ivančić, za kojom je posve izgubio glavu. Njemu je tada bilo 49 godina. Njihova je ljubav trajala sve do piščeve smrti, a Adriana je svog Ernesta inspirirala i za neke od glavnih likova u njegovim romanima. Iako je u međuvremenu s drugim muškarcem zasnovala obitelj, 22 godine nakon Hemingwaya i ona je počinila samoubojstvo. Navodno je cijelo vrijeme tugovala za njim.
Sudbonosni susret s Adrianom izgledao je ovako - Bila je tmurna, kišna večer u prosincu 1948. godine. Skupina muškaraca, među kojima i veliki pisac, vraćala se kući nakon cjelodnevnog lova. Adriana je bila jedina žena u kući barona Franchettija, gdje su lovci namjeravali prespavati. Stajala je blizu kamina i pokušavala raščešljati svoju gustu, crnu kosu. Hemingwayu su se od prizora koji je ugledao odsjekle noge. Trideset godina stariji pisac uzeo je njezin češalj i prelomio ga na dva dijela. Jednu joj je polovicu češlja vratio, a za sebe je zadržao drugu.
Nakon susreta u Caorlu, nastavili su druženje. Da je bila riječ o pravom ljubavnom trokutu, može se vidjeti i po zajedničkim fotografijama Hemingwaya, Mary Walsh i Adriane Ivančić, na kojima se uza sav trud ne može pronaći ni najmanji trag ljubomore između dviju žena. Dapače, njih dvije izgledaju kao dobre prijateljice koje zajedno s piscem obilaze grad.
Prilikom sljedećeg dolaska u Veneciju, 1950. godine, Hemingway je završio roman “Preko rijeke i u šumu”, koji je kritika u Americi dočekala hladno. Iako ga je za taj roman inspirirala Adriana, ni ona nije bila oduševljena kvalitetom romana i to mu je iskreno rekla. A knjiga se, osim opisa venecijanske lagune, odlikuje jasnim autobiografskim elementima: Richard Cantwell, američki pukovnik u mirovini, vraća se u Italiju da obiđe mjesta gdje je bio ranjen u mladosti. Tu počinje njegova burna veza s mladom groficom Renatom.
Lik glavne junakinje, očigledno inspiriran mladom Adrianom, izazvao je velik skandal u tadašnjoj Veneciji. Iako je Hemingway isticao da se u knjizi za opise ljubavnih scena u gondoli nadahnuo drugom stvarnom ličnošću, glumicom Marlene Dietrich, Adrianu su u tada malograđanskoj Veneciji dočekale brojne neugodnosti. U konačnici su i Ernest i Adriana skončali na isti način – samoubojstvom. Tko zna, možda su doista bili srodne duše koje bi jedna drugu, da im je to bilo dozvoljeno, usrećile do kraja života?
Kao što znamo, Hemingway je nakon dobivanja Nobelove nagrade za književnost krenuo u posljednju fazu svog života – obilježenu crnim mislima. Vratio se u SAD te prvu polovicu 1961. proveo je u razdobljima depresije i paranoje. Dana 2. srpnja 1961. Hemingway je ustao veoma rano, otišao u podrum kako bi iz ormara izvadio pušku. Potom se popeo stepenicama i smjestio se pored ulaznih vrata gdje si je pucao u glavu. Tako je okončana njegova životna priča koja je jednako uzbudljiva, turbulentna i zanimljiva kao i bilo koja radnja njegovih romana. Doista, takvi se pisci ni boemi više ne rađaju.
