Psihološki priručnik profesorice Mirjane Krizmanić i dalje je u vrhu najtraženijih knjiga. „Tkanje života“ u izdanju zagrebačkog „Profila“ u samo je nekoliko tjedana od izlaska na tržište prodano u više tisuća primjeraka. Uspjeh knjige pratilo je i priznanje kojim je autorica, naša ugledna znanstvenica, profesorica psihologije, Mirjana Krizmanić proglašena za Zagrepčanku godine. Za mnoge je to još jedna potvrda njezine bogate profesionalne i znanstvene karijere, ali i priznanje za ono što ljudi u profesorici Krizmanić najčešće prepoznaju – osobu koja se ne libi reći što misli kad sa žarom tumači brojne sociološko-psihološke fenomene u hrvatskom tranzicijskom društvu. Za portal Žena.hr odgovorila je na nekoliko pitanja o svojoj knjizi, planovima da se možda okuša u novom spisateljskom poduhvatu, te o stalnoj potrebi koju ljudi imaju kad su u pitanju savjeti o sreći, uspjehu, karijeri, braku i svim ostalim životnim pitanjima.
Vaša je knjiga doživjela veliki uspjeh kod publike, te izazvala veliko zanimanje medija, je li i za Vas to sve pomalo neočekivano, jeste li iznenađeni reakcijom javnosti na "Tkanje života"?Velik uspjeh moje knjige „Tkanje života“ i za mene je iznenađenje, ali i velika radost. Iznenađenje stoga što je to moj prvi pokušaj pisanja knjige koja se može smatrati knjigom samopomoći, a radost zato što velik broj prodanih knjiga pokazuje da mnogo ljudi poseže za knjigom, kako bi koristeći neko novo znanje i tuđa iskustva vlastitim nastojanjima povećali kvalitetu svog života.
Što Vas je motiviralo da napišete psihološki priručnik, koji je nazvan odgovorom hrvatskih psihologa na strane, ponajprije američke self-help priručnike?
Odgovor na pitanje što me motiviralo, jednostavno glasi: kritika moje bivše studentice, a sadašnje kolegice i urednice u Profilu, koja mi je prigovorila kako je najlakše kritizirati strane prevedene knjige samopomoći, umjesto napisati bolju knjigu. Neposredno mi je prigovorila da se sveučilišni profesori zatvaraju u svoje kabinete, umjesto da napišu nešto što bi bilo od koristi za mnoge ljude, pa makar to značilo i izložiti se kritici. Njezina je kritika bila točna i potpuno opravdana, jer prijevodi knjiga čiji je cilj poticanje nekog oblika psihološke samopomoći dolaze iz drugih kultura i načina življenja, pa ne mogu u istoj mjeri zadovoljiti takve potrebe ljudi, kao priručnici koje pišu autori koji žive i djeluju u istoj kulturi. Iako su mnogi ljudski problemi univerzalni (poput gubitka bliske osobe ili obolijevanja od neke teške bolesti), načini suočavanja sa životnim problemima u velikoj su mjeri određeni i kulturom u kojoj pojedinac živi, običajima i načinima na koje se ljudi u toj specifičnoj kulturi nose sa životnim problemima.
Kako si ljudi čitajući Vašu knjigu mogu pomoći? Kako da primjene u praksi te "staze koje vode do životnog zadovoljstva i sreće" čemu svi toliko težimo?
Na to je pitanje jedini odgovor sama knjiga. Svatko od nas mora svoje probleme rješavati u skladu sa svojim vrijednosnim sustavom, s vlastitim iskustvima, potrebama, željama i očekivanjima, mogućnostima i sposobnostima, pa je to i glavni razlog što ne mogu postojati gotovi recepti i upute za postizanje životnog zadovoljstva. Ja nisam ni u knjizi nastojala davati takve upute, već upozoriti na različite putove koji vode do životnog zadovoljstva, između kojih svatko sam mora odabrati onaj koji njemu/njoj najviše odgovara.
Zašto ljudi tvrdoglavo ustraju na snovima koji se neće ostvariti, na planovima koji se neće realizirati, a ne cijene trenutak u kojem sad žive niti ono što trenutačno imaju?
Moram odmah reći da to i nije tako jednostavno. Mi unaprijed i ne znamo hoće li se neki snovi ostvariti ili planovi realizirati, ali ako prebrzo od njih odustanemo onda sigurno neće. Osim toga, ustrajanje u nekim neostvarivim snovima još ne mora značiti da ne cijenimo trenutak u kojem živimo. Mislim da je veći problem što često ne cijenimo ono što imamo, a silno jadikujemo zbog onog to nam nedostaje.
Razmišljate li o novoj knjizi? Bili ona bila svojevrsni nastavak "Tkanja života" ili nekog sasvim drugog žanra?
Razmišljam o drugoj knjizi, ali još nisam sigurna i da ću ju uspjeti napisati. U svakom je slučaju prerano o tome govoriti.
Portal Žena.hr namijenjen je i čitaju ga ponajprije žene, zasigurno bi naše čitateljice rado čule Vaš savjet kako da se nose s dobrim, a još više onim lošim danima, na poslu, u karijeri, u privatnom životu?
To bi pitanje tražilo odgovor u obliku nove knjige. Mogu samo ponoviti da to svatko mora sam za sebe iznaći, pri čemu bi svi mi trebali više cijeniti sve dobro i lijepo što nam se u životu događa, kao i biti svjesni činjenice da se nama, kao i svima drugima, u životu može dogoditi, a najčešće se i događa i mnogo toga što je teško i bolno.
(M.G.)
