Splitska blogerica i spisateljica, Boba Đuderija definitivno je jedna od onih čiji rad je volimo pročitati jer nas uvijek razveseli. Boba odnedavno ima kolumnu na vijesti.hr, pa nam je to bila idealna prilika da porazgovaramo s njom.
Iza sebe imate tri knjige, od kojih je zadnja Marčelina izazvala brojne pozitivne reakcije. Koliko zajedničkog imaju Boba i Marčelina, jesu li vaše knjige autobiografske?
Poprilično su autobiografske, ja drugačije i ne znam pisati. Mislim, mogu, ako baš moram, ali draže mi je kad ne moram. Boba i Marčelina su ozbiljna i neozbiljna ja. Iza Marčeline se često skrivam kad pišem o teškim temama na blesavi način. Iako Marčelina zbog svoje navodne smotanosti i nesnalaženja djeluje kao ranjivi lik, zanesenjakinja koja treba zaštitu, u stvarnosti je obrnuto – ona štiti onu drugu, jaku, sabranu i ozbiljnu.
Popularna ste blogerica, ali i spisateljica. Koja od tih 'uloga' vam je draža, ako je to ikako moguće?
Bila sam puno sretnija kao blogerica, jer je to podrazumijevalo manje odgovornosti za napisano. Već dosta godina više nisam blogerica, ali ono što sam prije radila na blogu, sad radim na Facebooku, pa opet dobro.
Kada ste odlučili da je pisanje vaša ljubav?
Nisam to nikad odlučila, malo po malo se jednostavno tako dogodilo. Kao što se ljubavi i inače dogode.
Dosta spominjete Split 80-ih godina - što vam je ostalo u lijepom sjećanju, jesu li tada bila bolje vremena?
Bila sam mlada, bili smo slobodni i sretni onako kako je to u mladosti i prirodno. Muzika je bila najbolja ikad, svi su nam roditelji imali posao i sigurnu egzistenciju, da, meni je tad bilo bolje.
Gdje pronalazite inspiraciju za nove tekstove?
Hodam okolo, gledam i slušam. A najviše od svega prisluškujem, kradem! Većina najboljih priča nastanjuje dijaloge koje slučajno čujem u prolazu, na ulici, u autobusu, u pošti, u banci, na plaži, bilo gdje. Radari su mi stalno uključeni jer meni na svijetu nema ništa zanimljivije od ljudi. A, svaki čovjek nosi neku svoju priču, u stvari bezbroj svojih priča čak i kad ništa ne govori. Nosi je u očima, u hodu, načinu na koji pripaljuje cigaretu, načinu na koji voli, na koji se smije, ili plače.
Vaši tekstovi i priče uvijek su prožeti specifičnim dalmatinskim humorom, a osvrćete se na sve oko sebe - od politike, zdravlja, ljubavi, a ni erotika vam nije strana. Slušate li komentare ljude oko sebe, probleme s kojima se susreću 'obični' ljudi?
Pa, i ja sam „obični ljudi“, tako da mi nije teško prepoznati se u tuđim problemima. Za humor ne znam je li dalmatinski, ili čiji već, mogu reći da je moj – tu je uvijek kad mi zatreba, a zatreba mi svako malo. Nosim ga sa sobom „zlu ne trebalo“, kao kišobran ili švicarski nožić.
Nedavno ste počeli pisati kolumnu i na portalu vijesti.hr. Kakve su reakcije, što vas u tome najviše veseli?
Pisanje kolumne je izazov jer zahtijeva nekakvu disciplinu, a od svih životnih disciplina, u prakticiranju discipline sam najslabija. Što me u tome veseli? Pa, sigurno ne disciplina. Veseli me kad napišem dobru kolumnu pa me ljudi hvale. Onda šetam okolo i pravim se važna i sama sebi govorim „Vi“. Veseli me i kad uspijem nasmijati ljude. To me, iskreno, od svega u pisanju najviše veseli. Kad kolumna bude slabija, onda padnem u očaj i zaklinjem se da više nikad u životu neću pisat nikakve kolumne ni za koga i bacam laptop kroz prozor.
Gdje pronalazite teme za kolume? Javljaju li vam se čitatelji s reakcijama?
Ljudi me percipiraju uglavnom kao humoristicu, pa znaju grintat kad mi se dogodi da napišem ozbiljnu kolumnu. A dogodi mi se ozbiljna kolumna kad zastranim u promišljanjima da ja sad kao pišem kolumne i da se kao trebam uozbiljit i da se ne smijem šegačit kao što to radim na Facebooku. Uglavnom, može ta ozbiljna kolumna biti najpametnija na svijetu, ali neki, ili možda čak i većina mojih čitatelja, od mene očekuje smijeh. Kad nema smijeha u mom tekstu, onda mi neki znaju reći da to „nisam ja“. Pošalju mi poruku i pitaju me „Što ti se dogodilo?“ Meni je to, recimo, smiješno. Pomislim kako je zgodno da netko zna tko sam ja, jer ja u vezi toga nisam baš uvijek sigurna. Što se tiče izbora tema, to ovisi o tome jesam li kolumnu počela disciplinirano pisati 7 dana prije roka kad je trebam poslati, ili sam je počela pisati u zadnji čas. Kad pišem u zadnji čas, sposobna sam napisati dvije stranice teksta o, ne znam, šalici za kavu ili o liftu. O bilo čemu na što mi u tom trenutku padne pogled. Mogu se ja truditi koliko hoću, ali najbolje kolumne u životu sam napisala u zadnji čas, onda kad me već urednik/urednica zove i pita “Alo, di je kolumna?“
Boba Đuderija iza sebe ima tri knjige, od kojih je posljednja Marčelina pravi hit. Neposredna, zabavna i duhovita, Boba je odnedavno kolumnistica vijesti.hr. Izvrsna prilika za 'ćakulu' s njom