Kompromitiranje treba prihvatiti kao najnormalniju stvar na svijetu. Ne primjećujemo ga, ne zato što je bezopasno, nego zato što je sveprisutno. Mnogi upadnu u klopku smanjivanja vlastitih kriterija, a to ne vodi ka sreći. Svatko od nas ima neke minimalne uvjete koje ljudi s kojima smo u odnosu moraju ispunjavati. Ako pristajemo na manje od njih, onda se kompromitiramo. Ako pristajemo na više od njih, na onu „razliku“ do našh maksimalnih uvjeta, onda je riječ o zdravim kompromisima.
Tako je Bruno Šimleša sinoć (u četvrtak), i opet pred prepunom dvoranom kina Europa, objasnio koja je razlika između kompromisa i kompromitiranja, čemu je bila posvećena glavnina njegovog četvrtog od 10 predavanja iz serijala „Ljubavologija u praksi“.
Svaka osoba ima svoje minimalne uvjete. Nažalost, kad netko ili nešto – primjerice, posao – ne ispunjava naše minimalne uvjete, mnogima padne na pamet da smanje kriterije kako bi se druga osoba „uklopila“. „Radi privremenog mira i smanjivanja frustracije, to je vjerojatno dobro, no ako želite biti sretni – onda ne petljajte po minimalnim uvjetima“, poručio je okupljenima Šimleša.
Što onda učiniti kad otkrijemo da se kompromitiramo?
„Nemojte sebe maltretirati kad otkrijete da se kompromitirate, jer se svi kompromitiramo. Bitno je što napravimo kad to otkrijemo“, naglasio je Šimleša. Njegov je prijedlog da, umjesto da smanjujemo kriterije minimalnih uvjeta, povećamo ono što možemo dati. „Dakle, dajte više iskrenosti u odnosu ili više profesionalnosti u poslu. Tako ćete ili poboljšati odnos ili privući osobu koja može primiti ono što dajete“, pojasnio je. No, pritom ne treba zaboraviti na jednu „kvaku“: često, naime, u minimalne uvjete stavljamo nešto što u njima uopće ne bi trebalo biti. Primjerice, neki žele od partnera da ih uvijek razumije ili da ih nikada ne iznevjeri. Ako u definiranju minimalnih zahtijeva baratate pojmovima kao što su „nikad“ ili „uvijek“, onda ste na krivom putu, jer to čak nisu niti maksimalni uvjeti, nego idealni uvjeti, a njih nitko ne može ispuniti. To znači da svoju ideju o svijetu, životu i ljudima gradite na bajkama. „Minimalni uvjeti smiju biti samo oni koje i sami ispunjavate“, naglasio je autor „Ljubavologije“.
Na predavanju u kinu Europa Bruno Šimleša govorio je i o testu kompatibilnosti iz„Ljubavologije“. Napomenuo je da test ima dva cilja – da otkrijemo koliko poznajemo partnera te da otkrijemo koliko smo kompatibilni. Test je namijenjen parovima koji su dulje vrijeme u vezi, a ne onima koji su se tek upoznali i započeli odnos, a može biti i dobar indikator za otkrivanje kompatibilnosti i u prijateljskim odnosima.
„Mnogi su parovi preživjeli test“, rekao je Šimleša, što je izazvalo smijeh u publici. „Neki su otkrili da se ne poznaju dovoljno jer nisu uložili niti dovoljno vremena u upoznavanje, pa ih je test na to potaknuo. Neki su otkrili da nisu jedno za drugo“, dodao je.
Ključna stvar kod rješavanja testa kompatibilnosti jest imati na umu da su bitni stupnjevi podudaranja. Svatko od nas je jedinstven i ne postoje dvije iste osobe na svijetu, pa tako rezultat testa niti ne može biti – jesmo, kompatibilni smo, ili nismo kompatibilni, nego test otkriva nijanse naše sličnosti i pokazuje nam slažemo li se bitnim područjima života.
Sljedeće, peto predavanje iz ciklusa „Ljubavologija u praksi“, održat će se na istome mjestu,18. siječnja iduće godine, a Šimleša će govoriti o braku – najčešćim razlozima ulaska u brak, koliko je seks bitan za brak te kada je pravo vrijeme za razvod.
Više saznajte na www.ljevak.hr ili na www.brunosimlesa.com
Piše: Tanja Tolić Fotografije: Robert Halamek