Nadahnuće za ovaj film je istinita priča o Lei i Dariji, dvijema trinaestogodišnjim djevojčicama, koje su u Zagrebu, pred Drugi svjetski rat, bile velike plesne i glumačke zvijezde. Kazališta su bila rasprodana, zvali su ih „hrvatske Shirley Temple“. Hrvatski i europski tisak pisao je u superlativima, snimale su za pariški Pathe i berlinski UFA.
Lea je pripadala židovskoj obitelji Deutsch, a Daria njemačkoj Gasteiger pa je kompeticija koja se razvila među njihovim roditeljima, početkom rata dobila poseban značaj. U progonu židovskih i kasnije, bjegstvu njemačkih obitelji, rađa se dramatično prijateljstvo, koje nas, nakon zabave, plesa, ali i strepnje, vodi potpuno neočekivanom kraju.
Dugoiščekivani film redatelja Branke Ivande doživjet će svoju premijeru na svečanom otvorenju ovogodišnjeg 58. Pula film festivala, 16.srpnja, međutim u kinima, na velikim platnima počinje se prikazivati već 2. veljače!
Probrani glumci, 35 dana snimanja
Nakon 35 dana snimanja, čemu su prethodili mjeseci pripreme, audicija i proba film "Lea i Darija" napokon će biti predstavljen hrvatskoj publici.
Film koji se snimao na više autentičnih lokacija u gradu Zagrebu i njegovoj okolici, okupio je mnoštvo priznatih hrvatskih glumaca među kojima su Zrinka Cvitešić, Linda Begonja, Dražen Čućek, Zijad Gačić, Ana Vilenica te brojni drugi.
Nesebičan doprinos filmu dali su glazbenici Sanja Doležal i Marko Tolja koji su otpjevali pjesmu na Svečanom balu kompozitora Alfi Kabilja.
Gledatelji će osjetiti da smo bili kao velika obitelj
Povodom završetka snimanja redatelj Branko Ivanda je izjavio:
- Istovremeno sam sretan i ponosan i tužan. Sretan jer smo snimanje uspješno završili, a pomalo tužan jer je ovom divnom iskustvu došao kraj. Ovo snimanje bilo je jedno nezaboravno putovanje i zahvalan sam svim njegovim sudionicima i cjelokupnom filmskom ansamblu. Svi smo bili kao jedna velika obitelj i izvanredno surađivali, a to će gledatelji sigurno osjetiti.
Putovanje ove velike filmske obitelji nije završeno, naime film će se predstaviti na mnogobrojnim europskim i svjetskim festivalima gdje će publiku upoznati s ovom dirljivom pričom o neraskidivom prijateljstvu.
Govoriti o holokaustu, a ne pokazati očekivane prizore
Kako napraviti zabavan film uz ledeni dodir smrti? Zašto tragičnu sudbinu obojiti ružičastom svjetlošću? Biti vedar skrivajući krik užasa? Kako govoriti o holokaustu, a ne pokazati očekivane prizore?
Kako zadržati autorsku emociju, a racionalno odgovoriti na tisuću pitanja i stotinu dilema? Kako zaobići melodramu s pričom u kojoj se pleše i pjeva? Kako nenametljivo oponašati stil filmova 30-ih i 40-ih godina, a da to suvremeni gledatelj nesvjesno primi kao autentičnost? Žrtvovati prepoznatljivu selektorsku usmjerenost svjetskih festivala u korist klasične forme?
Ta i druga pitanja mučila su redatelja koji je na koncu uspješno odgovorio na njih, u što ćete se moći i sami uvjeriti.
- Promišljanje je bilo potrebno ne bi li se rekla istina o zaboravljenoj sudbini, ni djeteta ni djevojke, Lee Deutsch, naglašava Branko Ivanda