Jučer mi frendica govori kako je od danas opet na dijeti. Izabrala je neku brzopoteznu od šest tjedana. Planira u prva dva skinuti par kilograma kako bi mogla, objašnjava mi, u miru odraditi Božić i Novu godinu pa nastaviti dalje sa svojim eliminacijskim projektom. Nastavlja i s treninzima, iako, iskreno, uopće nisam primijetila da se prekinula baviti sportom. To što ona smatra prekidom, kod mene je tek manja pauza… A što je najbolje, niti ima viškova za skidati niti je ne-zgodna. Pa i da je, koga briga! Zašto smo prema sebi tako kritične? Čim se šlaufčić prelije preko hlača, raspoloženje pada, nervoza raste. Ne daj Bože nadogradnje! Šlauf na šlauf, suza na oko!
U sužanjstvu preuskih hlača tučem po čokoladi i čipsu. Ruka sama poseže u vrećicu koja umirujuće šuška, a čips hrska u ustima. Brojim ih. Samo ću pet pojesti, hajde sedam. Nema smisla ne zaokružiti na deset. Pa se malo zaboravim i nastavljam do dna, jagodicama hvatam čips sitniš koji se skrio u srebrne šuškave zapućke. Kad je ispustim iz ruku, vrećica izgleda čišće nego da sam je usisala. Nastojim zaboraviti ovu epizodu i sama sebi obećavam da ću sutra ići trčati. Sada je mrak, hladno je i počinju Dva i pol muškarca na televiziji.
Ujutro se budim zdravo gladna, pečem jaja, režem slaninu… Doručak je najvažniji obrok u danu i smije biti obilat. To si ponavljam kao mantru dok žvačem čvarke, u uvjerenju da će se potrošiti samo od sebe već do ručka - bazalni metabolizam i te fore. Vani je minus i tijelo treba energije da se zagrije (dok sjedi na kauču u toplom...). Naravno da ne idem trčati. Nemam vremena, a i već sam zaboravila onaj loš osjećaj od sinoć koji me morio nakon što sam slistila čips. Uvlačim trbuh pred ogledalom, zaobilazim vagu.
Priznajem, divim se svojoj frendici. Disciplinirana je i Božić će dočekati u kalorijskom deficitu pa će se kao čovjek prepustiti čarima blagdanskog stola. One moje parole s početka teksta o tome kako ne bismo smjele biti tako kritične prema sebi, ustvari su obrambeni mehanizam, zrnce ljubomore prema discipliniranoj frendici i alibi da danas poslijepodne pojedem sočnu kobasicu u pecivu na trgu i popijem kuhano vino. Ipak je Advent. Najgore vrijeme za bilo kakve dijete.
Božić ću dočekati fino popunjena, sa šlaufom na dvije etaže, rumenim obrazima i podbratkom. Na božićni ručak ću odjenuti elegantnu haljinu koja nije strukirana. Ne pada mi napamet obući hlače! Želim i ja jesti i disati kao čovjek, a ne kao mučenica utegnuta u remenje i dugmad. Na fotkama ću uvući trbuh, isprsiti se i podignuti glavu. Sve se da namontirati! Na dijetu neću ni u siječnju. Nije to moj stil. Čim si nešto zabranim, postaje mi fatalno privlačno. Kažem si, Sretna, izbaci ugljikohidrate i već u drugom trenu ruke mijese kiflice s čvarcima. Umjesto dijete pričekat ću da zatopli. U proljeće i ljeto kilogrami padaju sami od sebe. Zar ne? Toplije je, na zraku smo, više se krećemo. Jedemo laganiju hranu, puno više povrća, pijemo puno vode... Koga zavaravam?
*Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije zena.hr.