Kolumna jedne žene: Muke po kilogramima u prosincu

Jučer mi frendica govori kako je od danas opet na dijeti. Izabrala je neku brzopoteznu od šest tjedana. Planira u prva dva skinuti par kilograma kako bi mogla, objašnjava mi, u miru odraditi Božić i Novu godinu pa nastaviti dalje sa svojim eliminacijskim projektom. Nastavlja i s treninzima, iako, iskreno, uopće nisam primijetila da se prekinula baviti sportom. To što ona smatra prekidom, kod mene je tek manja pauza… A što je najbolje, niti ima viškova za skidati niti je ne-zgodna. Pa i da je, koga briga! Zašto smo prema sebi tako kritične? Čim se šlaufčić prelije preko hlača, raspoloženje pada, nervoza raste. Ne daj Bože nadogradnje! Šlauf na šlauf, suza na oko!

Što je bolje?

Kolumna jedne singl žene: Igre gladi-kuhati mu ili ga naučiti kuhati?

U sužanjstvu preuskih hlača tučem po čokoladi i čipsu. Ruka sama poseže u vrećicu koja umirujuće šuška, a čips hrska u ustima. Brojim ih. Samo ću pet pojesti, hajde sedam. Nema smisla ne zaokružiti na deset. Pa se malo zaboravim i nastavljam do dna, jagodicama hvatam čips sitniš koji se skrio u srebrne šuškave zapućke. Kad je ispustim iz ruku, vrećica izgleda čišće nego da sam je usisala. Nastojim zaboraviti ovu epizodu i sama sebi obećavam da ću sutra ići trčati. Sada je mrak, hladno je i počinju Dva i pol muškarca na televiziji.

Ujutro se budim zdravo gladna, pečem jaja, režem slaninu… Doručak je najvažniji obrok u danu i smije biti obilat. To si ponavljam kao mantru dok žvačem čvarke, u uvjerenju da će se potrošiti samo od sebe već do ručka - bazalni metabolizam i te fore. Vani je minus i tijelo treba energije da se zagrije (dok sjedi na kauču u toplom...). Naravno da ne idem trčati. Nemam vremena, a i već sam zaboravila onaj loš osjećaj od sinoć koji me morio nakon što sam slistila čips. Uvlačim trbuh pred ogledalom, zaobilazim vagu.

Nečiste sile!

Kolumna jedne singl žene: A što kad te izludi ljubomora?

Priznajem, divim se svojoj frendici. Disciplinirana je i Božić će dočekati u kalorijskom deficitu pa će se kao čovjek prepustiti čarima blagdanskog stola. One moje parole s početka teksta o tome kako ne bismo smjele biti tako kritične prema sebi, ustvari su obrambeni mehanizam, zrnce ljubomore prema discipliniranoj frendici i alibi da danas poslijepodne pojedem sočnu kobasicu u pecivu na trgu i popijem kuhano vino. Ipak je Advent. Najgore vrijeme za bilo kakve dijete.

Božić ću dočekati fino popunjena, sa šlaufom na dvije etaže, rumenim obrazima i podbratkom. Na božićni ručak ću odjenuti elegantnu haljinu koja nije strukirana. Ne pada mi napamet obući hlače! Želim i ja jesti i disati kao čovjek, a ne kao mučenica utegnuta u remenje i dugmad. Na fotkama ću uvući trbuh, isprsiti se i podignuti glavu. Sve se da namontirati! Na dijetu neću ni u siječnju. Nije to moj stil. Čim si nešto zabranim, postaje mi fatalno privlačno. Kažem si, Sretna, izbaci ugljikohidrate i već u drugom trenu ruke mijese kiflice s čvarcima. Umjesto dijete pričekat ću da zatopli. U proljeće i ljeto kilogrami padaju sami od sebe. Zar ne? Toplije je, na zraku smo, više se krećemo. Jedemo laganiju hranu, puno više povrća, pijemo puno vode... Koga zavaravam?

*Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije zena.hr.