Moja mama ispegla košulju u tren oka. U par poteza peglom, kao da mačem vitla po zraku, izglača svaki nabor, a na rukavima napravi crte oštre poput papira. Čisto savršenstvo u par sekundi. Da ne govorim kako je košulja snježno bijela i nakon stotinu pranja… Ne bježi u bež i sivo… Osim toga, zna ju i kupiti. Ne provlači karticu prije, no što košulju ne provuče kroz prste, provjeri svaki šav i materijal. Točno zna što kupuje i u njihovom ormaru, koji je uvijek uredan i složen, nema nekvalitetnih bangladeških i kineskih poliestera.
A ja? Neki dan sam morala izglačati košulju. Radim od doma i uglavnom sam u tajicama i pamučnim majicama. Nema potrebe za peglanjem i finim kućanskim poslovima. Svela sam ih na minimum. Reći ću - iz praktičnih razloga, kako bih imala više vremena za aktivnosti u kojima uživam, no ruku na srce, radi se o lijenosti. Čak sam jednom samu sebe uvjeravala da zbog potreba eksperimenta neću oprati suđe danima… Baš da vidim koliko mogu izdržati gledati ga u sudoperu. Neću vam otkriti rezultate studije.
Da se vratim na peglu…. Tek kad sam ju uzela u ruke, shvatila sam koliko ju dugo nisam držala i kako mi je peglanje totalno neprirodna radnja. Na koncu sam ispeglalal košulju, no ne bi to prošlo kod moje mame. Štoviše, mislim da bi mi pokazala prstom da se vratim i odradim posao kako treba. I moram priznati, kad sam ju obukla i vidjela da, unatoč svom trudu, izgledam i dalje kao da me gladna krava sažvakala, sama sam se vratila popraviti stvar.
A opet, s druge strane, danas je sasvim normalno ne znati kuhati, ne peći kolače, ne peglati odjeću, ne prati prozore, ne uzgajati cvijeće, ne znati izabrati kvalitetan komad mesa u mesnici, a gdje li tek heklati, plesti, šivati, znati napraviti ajvar ili zavezati kravatu.
Nek' si ju sami vežu, reći ćemo slavodobitno, ni ne sluteći da se odričemo vještine kroz koju mu u bitnim trenucima (jer se u važnim prilikama nose kravate) neverbalno poručujemo: "Moj si, ja te držim za vrat i da nije mene ne bi ni ti bio tu gdje jesi. Napravila sam čovjeka od tebe", nadovezujući se na onu kako "iza svakog uspješnog muškarca stoji žena".
Da kartamo, kravata oko vrata bila bi jača karta od vjenčanog prstena kojeg je prerastao prije ohoho godina (jer mu je dobro u braku) pa mu je tijesan i ugrožava mu cirkulaciju u prstu. Skida ga kriomice ili je jedan od onih kojima je vjenčani prsten "slučajno" progutao odvod dok se tuširao. Ili ga, pak, ti nosiš, baš poput brojnih drugih obveza koje si silom prilika preuzela na svoja leđa.
I ta poslovica ima nastavak, a on glasi: Iza svake uspješne žene stoji razvod. Odnosno, nema smisla kuhati i prati nekome tko to ne zna cijeniti, tko te ne poštuje, ne potiče da se razvijaš profesionalno i privatno i tko zajedno s tobom ne sudjeluje u kućanskim poslovima i odgoju djece. Vaša je stvar kako ćete ih podijeliti. Takvom muškarcu ne želiš vezati kravatu. Da se razumijemo, ne mislim da je naše samo kuhati i prati. Ne želim se vratiti 50 godina unatrag. Feminizam nije glupost. Ravnopravni smo. To je uopće glupo ponavljati.
No, ne treba se ni odricati i sramiti vještina koje su kulturološka tekovina, koje si naučila od svoje mame, a ona od svoje bake. Nije sramota znati šivati, znati reda čak i u tome kako se rublje prostire na sušilo, znati skuhati tursku kavu, nositi haljinu od svile koju treba znati održavati i ispeglati. I ti detalji nas, među ostalim, čine ženstvenima, a ne zatucanima.
Danas se penjemo po stijenama, vozimo reli, psujemo u prometu kao kočijaši, posramljujemo frajere po teretanama i za šankovima, svađamo se na svakom koraku. I to smatramo tekovinom emancipacije... A dobro znaš da je emancipacija nešto drugo. Puno ozbiljnije od par eksanih piva. Odavna možemo popiti više od njih i naravno platiti svoju pivu, dvije, tri, ali i počastiti komada u kutu koji nam je zapeo za oko, dok nam iz preniskih traperica ispada stražnjica, a nekada uski struk sad opasava pivski trbuščić. Nećemo reći trbuh jer to ružno zvuči. Frajeri imaju trbuh, trbuščinu, mi imamo trbuščić… Pivski, ali i dalje trbuščić, bez obzira koliki je. Trbuščić je ipak ženstven.
Nema ništa loše u penjanju po stijenama, pivi i reliju ni ulijetanju frajeru koji ti se svidi. I sama prakticiram sve navedene aktivnosti. Samo kažem, ne treba se sramiti vještina koje su pridonijele da budemo ljudi… Uredni, pristojni i čisti. Zahvaljujući prije svega ženama, ali i iznimnim muškarcima koje nikada nije bilo sram zasukati rukave i primiti se metle, glačala ili kuhače.