Početak godine za RTL-ovu sportsku redakciju je gotovo standardno vrlo užurban. Naime, na RTL-u od 11. do 29. siječnja sve će biti u znaku rukometa jer počinje Svjetsko prvenstvo koje će se ekskluzivno prenositi na glavnom kanalu RTL-a, na kanalu RTL2 te online platformi PLAY. Utakmice, statistike, reakcije, razgovori sa stručnjacima i igračima, sve će to odraditi sportska redakcija RTL-a. I dok će dio ekipe ostati u Zagrebu i raditi studijske emisije, Ines Goda Forjan i ove će godine biti uz teren naših Kauboja i donositi prve reakcije naših rukometnih reprezentativaca. Idealna prilika da s Ines 'pretresemo' kako je biti žena u sportskom novinarstvu, jer iako je sve više žena u tom svijetu, ono se i dalje 'karakterizira' kao muški svijet. Osim toga, saznali smo se kako se ona priprema za javljanja uživo i Švedsku, koji joj je još san u sportskom novinarstvu, ali i kako je biti u sretnom braku s kolegom novinarom.
Jedna si od rijetkih žena u sportskoj redakciji? Odakle ljubav prema sportskom novinarstvu?
Nekako sam još krajem osnovne škole znala da želim biti baš sportska novinarka. S tom idejom sam i upisala studij novinarstva na FPZG-u. I u tom planu nekako je od prvog dana bila televizija kao medij koji sport može najviše približiti gledateljima. U mojoj obitelji sport je oduvijek bio prisutan. Odrastala sam uz dvojicu braće koja su trenirala nogomet, tatu koji je zaljubljenik u tenis i mamu koja je sve to uspješno podnosila. I sama sam trenirala tenis, košarku i rukomet. Kod nas doma uvijek su se gledale utakmice i pozorno pratila sva velika sportska natjecanja. Od nogometa, preko skijanja do Formule 1. Gledalo se sve. I počela sam sanjati da jednog dana budem dio toga. U tom poslu nijedan dan nije isti, puno je uzbuđenja, timskog rada, brzog donošenja odluka, neočekivanih obrata i u takvom okruženju se nekako najbolje snalazim. Nije bilo rezervnog plana. Jedina opcija je bilo sportsko novinarstvo. I opet bih izabrala isto.
Na RTL-u si već 12 godina. Kako je tekao tvoj profesionalni put? Jesi li odmah postala dio sportske redakcije ili si morala raditi i poslove koji su ti bili manje privlačni? Sjećaš li se prvih dojmova kada si došla raditi na televiziju i kako je doživljavaš sada? Koliko si se ti promijenila u ovom periodu?
Mnogi su se iznenadili kad sam iz redakcije informativnog programa prešla u sportsku redakciju, ali to je oduvijek bila moja želja i cilj do kojeg sam došla zaobilaznicom. Ali zahvalna sam i sretna što sam radila u RTL-u Danas te Direktu jer nema boljeg mjesta za učenje. Prošla sam stvarno sve - od studentskog posla, raznošenja novina, javljanja na telefon, čitanja redakcijskih e-mailova, pisanja kratkih vijesti pa do prvih priloga i javljanja uživo. I mislim da sam puno spremnija uskočila u ovo što me dočekalo u sportu. Ali od prvog dana, sportsko novinarstvo je bilo to što sam htjela.
Diplomirala sam na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a prijelomni trenutak dogodio se 2010. kad sam se još kao studentica prve godine prijavila na RTL-ov natječaj, pojavila se na prvom razgovor za posao u životu i dobila sjajnu priliku - učiti i razvijati se na nacionalnoj televiziji koja mi je tada izgledala kao svemirski brod. Prije sporta na RTL-u sam pratila zdravstvo i školstvo, javljala se uživo s koncerata, radila priloge o energetskoj obnovi zgrada, pratila izbore i prosvjede, razgovarala s ministrima pa izvještavala s kraljevskog vjenčanja Meghan i Harryja i dočeka nogometaša nakon povratka iz Rusije. U ovih 12 godina prošla sam svašta, naučila puno i volim reći da sam na RTL-u doslovno odrasla. I kao reporterka i voditeljica i kao osoba.
Što je ono najbitnije što si naučila o sebi i koji je najvrjedniji savjet koji si dobila?
Naučila sam vjerovati u sebe, u ono što radim, naučila sam se zauzeti za sebe, bez straha iznijeti ideju, ponuditi rješenje. Naučila sam da mogu puno toga, ali i da je timski rad najvažniji. U novinarskom poslu nikad ne znaš dovoljno, nikad nije previše. Potrebno je stalno nadograđivati znanje, pitati, slušati, ali i raditi na sebi, razvijati vlastiti stil. Najvrijedniji savjet? Najgore ti je živcirati se i ne uzimaj stvari previše k srcu. To je savjet kojeg sam davno dobila, ali ni dan danas ga zapravo ne slušam. Jer ne znam ovaj posao raditi bez ljubavi, strasti, želje i entuzijazma.
Radiš vrlo dinamičan i živopisan posao pa zasigurno imaš mnoštvo anegdota. Prepričaj nam neku s prethodnih rukometnih prvenstava koje si pratila? Kakvi su rukometaši kada se ugase kamere? Kako izgleda svakodnevica nakon što odradite svoje zadatke? Družite li se ili svatko ide svojim putem?
Na rukometnim putovanjima uvijek bude nepredviđenih i neplaniranih situacija. Televizija je takva, treba se znati snaći i improvizirati jer ne ide uvijek sve po planu. Zadnja takva situacija dogodila se na prošlom Europskom prvenstvu na utakmici Hrvatske i Srbije. U cijeloj toj euforiji Ivano Balić je na poluvremenu brzo krenuo prema svlačionici umjesto prema našoj poziciji za javljanje uživo. Doslovno sam ga lovila po hodniku koji vodi u svlačionicu, a onda smo zajedno trčali na drugi kraj dvorane i u zadnjoj sekundi stigli na javljanje. Dok sam mu postavljala pitanje jedva sam dolazila do daha, a poslije smo se dobro nasmijali tom kaosu. Uz rukometni teren bude svega pa i zalutalih lopti koje te pogode baš dok pred kamerom odrađuješ razgovor uživo. S rukometašima je stvarno vrlo jednostavno i lako raditi. Susretljivi su, opušteni, ništa im nije teško i zbog toga je cijeloj RTL-ovoj ekipi posao lakši i ugodniji. Profesionalci su na terenu, ali i kad treba udovoljiti svim našim novinarskim zahtjevima.
Kako je raditi u muškom okruženju? Kako te doživljavaju kolege i postoje li neke predrasude koje muškarci imaju o sportskim novinarkama, a ti si ih uvjerila u suprotno?
Naravno, svjesna sam da se u društvu i dalje sportsko novinarstvo više povezuje s muškarcima nego sa ženama, ali mislim da se i to mijenja. Nikad nisam voljela dijeliti svijet na muški i ženski. Do sada se nisam susretala s predrasudama, nisam naišla na podcjenjivanje niti se našla u nekoj nelagodnoj ili neravnopravnoj situaciji. No bilo je situacija u kojima sam, primjerice, jasno mogla vidjeti da je osoba nasuprot mene iznenađena mojim znanjem, razumijevanjem, informiranošću...
Trudim se i radim svoj posao najbolje što mogu, profesionalno i pošteno. Stalno učim i jako puno vremena posvećujem pripremi za svaki zadatak. Mislim da je to najbolji alat u rušenju predrasuda. I zato se za svako Svjetsko i Europsko prvenstvo pripremam kao da mi je prvo. Nadam se i vjerujem da smo uhvatili korak s ostatkom svijeta i konačno došli do toga da se može jednako vjerovati i muškarcima i ženama u sportskom novinarstvu. Na kraju krajeva, ovaj posao je jednako izazovan i njima i nama. Tu nema razlike. Drago mi je vidjeti sve više žena u ovome poslu. Iako ga ja zapravo nikad nisam doživljavala kao muški posao ili kao neki opasan, zabranjeni teren. Oduvijek sam smatrala da je potpuno nepravedno što je žena bilo manje u sportskom novinarstvu i sretna sam što sam dio ovog televizijskog vremena u kojem je napravljen dosta dobar iskorak. Evo i sama sam prije pet godina na RTL-u dobila priliku na rukometnim Svjetskim i Europskim prvenstvima raditi ono što je nekad bilo predodređeno samo za muškarce.
Kako se pripremaš za odlazak u Švedsku na Svjetsko rukometno prvenstvo i kako izgleda jedan tvoj radni dan na terenu?
Na neki način za prvenstvo se pripremam cijele godine, ali posljednjih mjesec dana traju one intenzivne pripreme. Čitam, istražujem, proučavam, provjeravam, razgovaram s kolegama, ali i sa izbornikom i igračima. Baš svako prvenstvo je za mene novi izazov. Prvo sam odradila još 2015., bila sam iza kamera, imala sam svoje zadatke u emisiji Vrijeme je za rukomet. Od tada sam svakog siječnja bila dio rukometnih projekata. Najveći izazov bio je na SP-u 2019. na terenu pred kamerom zamijeniti kolegu Marka Vargeka. Bio je to ogroman zadatak koji je sa sobom nosio veliku odgovornost. Biti prvi uz reprezentaciju, odrađivati intervjue prije i nakon utakmica, prenositi gledateljima prve dojmove, uvijek tražiti najnovije informacije, pratiti svaki trening, loviti svaku promjenu i potez stručnog stožera... Zahtjevno je, ali najdraži su mi baš ti veliki projekti. Tada je radni dan zapravo cijeli dan i sve se vrti oko rukometa. Na jutarnjem kolegiju napravimo plan, podijelimo zadatke, idemo na snimanja, pratimo trening reprezentacije, intervjuiramo reprezentativce pa odrađujemo javljanja uživo. Slijedi utakmica pa još malo javljanja uživo i dok sve prođe dan je već pri kraju i već u glavi planiraš što ćeš raditi sutra.
Udala si se za kolegu Ivana Forjana. Kako izgleda brak dvoje novinara?
Zasad odlično! Najbolje se razumijemo, razumijemo novinarski posao i sve ono što on nosi. Nekad je izazovno uskladiti rasporede i pronaći vrijeme za nas dvoje, ali velika smo si podrška. Raduju nas iste stvari, imamo iste želje, gledamo u istom smjeru. Mislim da jako dobro balansiramo i uspijevamo odvojiti privatno od poslovnog.
Imaš li ambicija u poslu koje još nisi ostvarila i koje su to?
Kao sportska novinarka i voditeljica dosta svojih želja već sam ostvarila, ali ima još puno toga o čemu maštam. Čim nešto skinem s liste želja već dodam nešto novo. No oduvijek mi je najveća želja izvještavati s Olimpijskih igara. I zato se nadam Parizu 2024.
Što bi poručila ženama koje upravo čitaju ovaj intervju?
Sanjajte, maštajte i nikad ne odustajte. I ne dopustite da vas uvjeravaju da nešto ne možete. Jer možete! Zaista vjerujem da u životu možeš puno toga ostvariti, ako to iskreno želiš. Otvorena uma i srca. Uz trud, rad i borbu. I pritom ne mislim pošto-poto. U svemu što radim nastojim uvijek biti profesionalna, ali i uvijek ostati čovjek. Prema drugima i prema samoj sebi.