Filmske priče poput 'Hachiko - priča o psu' ili 'Bilježnica' natjerale su mnoge da barem jednom zgrabe maramicu kako bi obrisali svoje suze. Međutim, mnogi ljudi vjeruju da plakanje tijekom filmova nije ništa drugo nego znak slabosti. Pa, kako se ispostavilo, ta misao ne može biti pogrešnija!
Paul J. Zak, neuroekonomist sa sveučilišta Claremont Graduate University, proveo je istraživanje koje je otkrilo da su oni koji plaču tijekom filmova empatičniji, znaju se bolje nositi sa svojim osjećajima i snažniji su u suočavanju sa svakodnevnim izazovima.
Što se stvarno događa kad osoba plače tijekom filma i zašto je to čini snažnijom, provjeri u nastavku.
Shvaćaju da su ove priče izmišljene, ali ne mogu zadržati svoje osjećaje u sebi
Zak kaže da je, kognitivno govoreći, iako znaju da film nije stvaran i da je priča koju vide na ekranu izmišljena, još uvijek neizbježno da će zaplakati kad vide vrlo emotivnu scenu.
Oksitocin je glavni krivac
Ovaj hormon djeluje kao neurotransmiter i odgovoran je za ono što osjećamo kada svjedočimo dirljivoj sceni. Priču povezujemo s osjećajem, a kasnije i s pozitivnim postupkom. Odnosno, ovaj hormon nas čini empatičnijima i zbog njega imamo puno senzibilniji odnos prema svijetu, uz to nas zapravo čini sretnijima.
Ovi ljudi se ne boje izraziti svoje osjećaje
Ljudi kojima nije neugodno plakati tijekom filmova, zapravo su mentalno snažniji od onih koji pokušavaju prikriti ili suzdržati suze. To je zato što su dovoljno hrabri da izraze svoje istinske osjećaje. Ne boje se da će ih suditi ili kritizirati. To je, prema samom Zaku, također učinak oksitocina, budući da se, suosjećajući s onima oko sebe, ljudska bića ne boje zauzeti za ono što smatraju ispravnim.
Moć suza
Njegovi nalazi također pokazuju da oni koji plaču u filmovima znaju o ljekovitoj moći suza. Plač nas tjera da se povežemo s drugim ljudima, da naučimo vidjeti da postoje okolnosti koje mogu pozitivno i negativno utjecati na našu okolinu i da smo osjetljivi na to.
Ne bježe od emocija
Ljudi koji plaču tijekom filmova također pretpostavljaju da je važno zadržati određenu perspektivu onoga što nam se događa i da je ponekad potrebno odvojiti trenutak za plakanje. To im omogućuje postizanje veću emocionalnu stabilnost od onih koji skrivaju svoje osjećaje.
Nije ih briga za rodne uloge ili očekivanja
Svi smo čuli izreku: "Veliki dečki ne plaču." Nažalost, i dan danas većina dječaka od ranog djetinjstva nauči da će zbog javnog plakanja izgledati slabo. Međutim, ovo nije ništa drugo nego besmisleno ograničenje. Dječaci i djevojčice, kad su mladi, ne razlikuju se po tome koliko plaču. To je ljudski odgovor koji nije povezan s određenim spolom, a poznat je onima koji se ne boje to učiniti otvoreno. Ne boje se da će ih osuđivati oni koji vjeruju da je plač ženska osobina.
Doživljavaju život u potpunosti
Oksitocin je povezan s pouzdanošću među ljudima. Oni koji imaju više povjerenja u druge, imaju visoku razinu ovog neurotransmitera u svom tijelu i često stvaraju dublje odnose. Prepoznaju vrijednost uvažavanja onih oko sebe. Oni također žive puno potpunije od onih koji imaju problema s povjerenjem i osjećaju se uznemireno odnosima koje uspostavljaju s drugima.