Putujem

Barcelona – najveća metropola na morskoj obali

28. lipnja 2019.

U našem malom društvu, svibanj ili lipanj rezervirani su za ženske putešestvije. Ovaj put krenule smo u Barcelonu - grad nevjerojatne energije, lijepih plaža i ukusnih zalogaja

Katalonska kraljica u kojoj se - bez brige, ne vrti sve oko nogometa. Statistički, Barcelona bi zvučala otprilike ovako. 180 tisuća golubova, 364 tisuće stabala, 4.2 kilometra plaža, više od 11 tisuća taksista, dok se milijun ljudi dnevno vozi zahvaljujući metrou. Imaju 1,6 milijuna stanovnika, a prosječna osoba od 30 do 35 godina zove se Marta, ako je žena, ili David ako je muškarac. Ona zarađuje 14.000 eura godišnje (oko 104.000 kuna), on čak 21.000 eura (oko 155.000 kuna), dakle prosječna im je plaća oko 11.000 kuna. Po kvaliteti života Barcelona zauzima prvo mjesto u Europi. Grad je to nevjerojatne energije, lijepih plaža i ukusnih zalogaja. Nama sasvim dovoljno da ju posjetimo uoči Praznika rada. Krećemo opet nas četiri, otkako je peta ostvarila uspješnu majčinsku karijeru. U našem malom društvu, svibanj ili lipanj rezervirani su za ženske putešestvije. I dok je u Zagrebu bilo hladno i tmurno, mi smo maštale ljeto, sunce i neko mjesto u kojem još nismo bile. Odgovor se nametnuo sam od sebe.

I dok normalan narod uredno bookira karte sa zagrebačkog aerodroma, mi jednostavno volimo komplikacije koje nam se na prvu čine jeftinije, ali nas na kraju koštaju živaca pa dođete na isto. Letimo iz Budimpešte do koje dolazimo automobilom kojeg ostavljamo na nekom privatnom parkingu za otprilike stotinjak kuna na 5 dana. Putujemo Ryanairom što u prijevodu znači da nas je karta na kraju izašla otprilike 1200 kuna - što ako imate dovoljno sreće i pameti da planirate na vrijeme - često možete dobiti i od Croatie Airlines, a život vam se uvelike olakšava. Uglavnom, taj slatki mali mađarski aerodrom ima neke svoje prednosti u linijama, ali općenito to zaprimanje putnika u hangarima kao i činjenicu da su putnici izašli iz našeg aviona minutu prije nego što smo mi ušli - nikad neću shvatiti. U svakom slučaju, budite pametniji i dobro razmislite je li vam se uopće da upuštati u takve avanture. Za nekih dva sata stižemo u Barcelonu, skupljamo prtljagu i upadamo na taxi! Odredište nam je El Born!

Ok, i tu imam svoju priču. Znam, moj život je film koji nije zanimljiv nijednom redatelju, ali kad tad će ONI shvatiti da su na gubitku. Smještaj smo naravno bookirali u zadnji tren preko poznatog internet servisa a vodili smo se time da odsjednemo u dijelu grada koji je poznat po barovima i mnoštvu zabave. Kao što sam već rekla, zove se El Born. Da skratim priču, krivi potez! A evo i zašto. Većina zgrada u starom djelu Barcelone možda ima namještaj 21.stoljeća, ali infrastruktura je i dalje u 13.stoljeću pa je tako put do našeg apartmana uključivao otprilike 40 stepenica najužeg prolaza s kojima se vjerojatno nije suočavao ni zvonar crkve Notre-Dame. Naravno da je u opisu apartmana pisalo obratite pažnju na stepenice, ali naš hrvatski um je zaključio: "Vidi ove budale koliko se bave stepenicama." Epilog našeg dolaska zvuči otprilike ovako. Vlasnik apartmana u sebi proklinje dan kada je odlučio reći : „Mogu vam ja odnijeti prtljagu!“. Svaki kovčeg 20kilograma, 40 stepenica, 10 milimetara prolaza i tako četiri puta. Dajte čovjeku olimpijsku medalju kada ga vidite. Ako vas četvero odluči ići mojim stopama, za pet noćenja izdvojit ćete ukupno 8000kuna. Nakon prvotnog šoka, ja sam odmah zaključila da ću prilikom izlaska jednostavno bacit kovčeg kroz prozor i s tim uvjerenjem sam živjela narednih pet dana. Simpatično, zar ne? No, bez brige, nije sve tako sivo. Apartman je na kraju bio skroz korektan, sve nam je bilo nadohvat ruke - samo smo shvatile da četvrt baš i nije tako sigurna, ali opet život na rubu je naš đir, pa zašto ne? Gladne i umorne od puta, jedino što smo htjele vidjeti je bila hrana, a srećom toga tu ima na pretek!

Španjolska kuhinja jednostavno nema mane. Ona te mami i izaziva. Opet ja krećem s istim forama na put, neću jest kruh i tjesteninu, neću konzumirat ništa osim vode i tako te moje loše priče za malu djecu. Uglavnom, riječ sam vjerojatno pregazila još na prvoj benzinskoj postaji prije granice tako da znate s kim imate posla. Čudi me da nas prilikom boravka tamo nisu pitali jeste li sigurne da to sve možete pojesti. Naši najnoviji najbolji prijatelji zvali su se Paella i Tapas i kada ih upoznate, zaljubit ćete se na prvi zalogaj. Barcelona je grad u kojem ima otprilike 7 tisuća restorana, tako da gdje god krenete vjerojatno nećete pogriješiti - a u narednim minutama pročitajte moj subjektivne prijedloge. Barcelona, baš kao i Istanbul i London ima svoju žilu kucavicu, tržnicu koja se zove La Boqueria. Ova natkrivena šarolika ljepotica nudi sve što vam pada na pamet, od rashlađenog egzotičnog voća preko jastoga pa sve do najfinijeg španjolskog pršuta i vina. No, svakako posjetiti ovu zemlju, a ne kušati tapase bio bi grijeh. Ciudad Condal je po mnogima nezaobilazna stanica, a kada dođete tamo, shvatit ćete i zašto. Tapasi su po cijeni od nekoliko eura tako da ih možete naručiti koliko vas volja, a imaju i vrlo dobro kućno vino pa i s time nećete pogriješiti. Baš kao i sa sangrijom. Otići u Barcelonu, a ne počastiti se istom – zvuči kao grijeh. Za doručak rezervirajte njihov lanac zdrave prehrane imena Flax & Kale koji će svojim slasnim zalogajima i preslatkim uređenjem staviti točku na i vašem instagram profilu. Ako ste za finiju večeru prije izlaska, svakako posjetite Boca Grande. Riječ je o mjestu u čijem se podrumu nalazi nevjerojatno uređen toalet koji se iza ponoći pretvara u klub, u prizemlju je restoran, a na katu bar s najboljim koktelima koje možete zamisliti. A imaju i Moscow mule što u mom slučaju daje veliki plus! Na našu žalost, u vrijeme našeg boravka nije bila otvorena El Mama, mjesto koje spaja cabaret, restoran i noćni klub. Savjetujem da odete pa mi javite kako je bilo!

S obzirom na to da Španjolci kasno jedu baš kao i Talijani, nigdje vam se ne žuri. U klubove kao što je npr. Sutton ne ide nitko normalan prije 2 ujutro. Ako želite neki bolji sadržaj uz dobar zalogaj, posjetite Gatsby, no ako vam srce mašta najbolji koktel onda morate ići u Paradiso smješten u El Bornu. Izvana ne obećaje, no kada vidite red ljudi shvatit ćete da se iza tog zastora krije nešto jako dobro! Nakon što se malo načekate, unutra vas čeka odlična atmosfera, pa čak i tajna soba. Sve ovisi želite li se družiti s ljudima ili ne. Kada vaš koktel koji ćete platiti između 150-200 kuna odradi svoje, svakako idite put plaže jer tamo su smješteni svi klubovi. Od Pache pa sve do nekih drugih manje poznatih bolje atmosfere. Sve ovisi o vašim afinitetima i volji. Kada se dobro zabavite, nakon odmora slijedi razgledavanje. A tek toga u ovom gradu ne nedostaje! Subotom bez rezervacija možete jesti otprilike samo u McDonaldsu, baš kao što ujutro oko 9 ako se odlučite nešto popiti i pojesti, srest ćete možda samo psa koji je jedini u toj avanturi. Za popodnevni koktel svakako posjetite Hotel Oasis i počastite se na terasi uz bazen! Zahvalit ćete mi kad me vidite!

Bolje pitanje je što ne? Žao mi je da nisam rođena u vrijeme Antonia Gaudija da upoznam tog fenomenalnog čovjeka koji osim što je dobar arhitekt, očito je i vrlo dobar menadžer kad je čitav grad uspio uvjeriti da sve planove povjere njemu. Od Park Guella preko Casa Mille pa sve do Sagrada Familie. U svemu je tome sudjelovao barba Gaudi i njegov potpis je i više nego vidljiv. Što god vam padne na pamet dodatno razgledavati, rezervirajte online. Kako ulaznicu u Sagradu Familiu ( crkvu koju godišnje posjeti preko tri milijuna ljudi i koja se gradi već više od 100 godina ) koja iznosi 120 kuna ili Casu Milu 165kuna. Najpoznatija plaža, La Barceloneta – nije baš neko mjesto koje bi preporučila jer jednostavno ima previše ljudi i previše svega, ali tko voli – nek izvoli!

Ako vam je život igrokaz kao moj, Casu Milu ćete bukirati na kišni dan i ostat zakinuti za poantu cijele priče - njezin krov. Ali šta je, tu je, svatko ima svoj križ. Poanta cijelog ovog putovanja je bila uhvatit malo sunca. Kako smo došle iz hladnog Zagreba, prilično smo se iznenadile kada smo shvatile da ništa toplije nije ni u Barceloni, ali ne dao nam vrag mira pa smo Praznik rada proslavile na ležljkama u Puro Beachu. Došla sam tamo u jakni, a otišla s opeklinama neznamkojeg stupnja. Da, zvat će me kad tad taj redatelj i pitat može li otkupiti prava na ovakve priče. Razmislit ću, obećajem.

Pročitajte još o: