O ljubavi - onoj pravoj. Ajde dobro, s dozom romantike

Evo nas. Doteturali smo se, dovukli se, dopuzali do nove godine. Mnogi, nažalost, nisu. Ona stara bila je dramatična - u najmanju ruku. Ne ponovila se! Nagužvalo se u njoj toliko nemilih događaja, poplava, potresa, pandemija, s takvim tajmingom (lockdown-potres, lockdown-potres - poput konjskog galopa) i simbolikom, da bi prirodi trebalo dati zlatni kipić za režiju.

Kad bih gledala film katastrofe sa svim tim elementima, pritom sniman u nekoj maloj slavenskoj zemljici, prebacila bih program prije prvih reklama, pitajući samu sebe tko i zašto režira te gluposti te promrmljala samoj sebi u bradu: Spielberg za siromašne... Ne bih vjerovala da nisam vidjela svojim očima da je takav scenarij zaista moguć.

Ogolila nas je priroda do srži, vratila na početne postavke i pokazala nam kako ništa drugo nije bitno osim ljudi. Nikakve vile, vatrometi, šampanjci, dočeci, ljubavne drame, poslovi ili politika. Već onaj čovjek od krvi i mesa s koji dijelim i dijeliš ovu zemlju i zrak. Sudbinu.

Uvijek sam mislila kako znam što znači da je jedino ljubav važna, no tek sam proteklih dana zaista shvatila kakva je to sila i kako je zaista samo ona bitna. Da smo u biti svi jedno. Kada to doživiš ne možeš se osjećati sam ili sama. Svi ti ljudi, a vjerujem da ne postoji čovjek u ovoj našoj zemlji koji na neki način nije pomogao i pomaže potresom razorenom području, melem su na rane. Vidaju ih svakom gestom, riječju i djelom. Krvlju. Naime, nakon što su iz Zavoda za transfuzijsku medicinu poslali apel da nedostaje zaliha krvi, nije prošlo dugo poslali su drugi u kojima mole ljude da više ne dolaze jer imaju i previše.

A i oni koji primaju tu pomoć toliko su skromni da im je moraju gurati u ruke. Pročitala sam u jednom izvještaju s terena da su oni najsiromašniji najupornije odbijali donacije, sramežljivo odmahujući rukom i poručujući: Ma ne treba.

Da ili ne?

Kolumna jedne singl žene: Kažu nema ni kučeta ni mačeta. Zar mi stvarno treba pas?

Pijem ovu prvu novogodišnju kavu bez mamurluka jer sinoć nije bio trenutak za pokoju čašicu više. Umjesto u vatromet gledali smo u nebo s nadom da se Redatelj ili, bit ću dosljedna, Redateljica (s obzirom da je priroda zaslužna za priču koja je obilježila 2020.), odlučila za novi žanr pa će u godini čije prve sate trošimo, snimiti jedan jednako nevjerojatan, ali fantastično dobar film o ljubavi koja nema granica. Onoj koja ne poznaje spol, rasu, status ni vrstu. A svi je nosimo u sebi. Ta ljubav voli jednako svako živo biće i s poštovanjem se odnosi prema planeti na kojoj živi. Naravno, nitko redatelju ne brani da u priču uvede romantiku. Kakav je to uopće film bez elemenata ljubića? Valjda dotični poznaje pravila struke i zna što prodaje priču.

Astro

Kolumna jedne singl žene: Zašto oženjeni frajeri misle da su ulov života

Zašto u svom novom dugometražnom uratku ne bi namjestila da se negdje u Banovini vatrogasac zaljubi u djevojku kojoj treba ceradom pokriti krov ili pak volonterka u mladića kojemu je pružila bocu vode i narezak? SVe je moguće i nadamo se najboljem! Zaista neobičan ulazak u 2021. godinu. Neka nam je svima koliko nas ima sretna!

*Stavovi i metode izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju stav redakcije žena.hr