U Engleskoj 19. stoljeća od žena se očekivalo par stvari - da se što bolje udaju, da budu dobre domaćice i da budu vrsne slikarice, glazbenice ili pak pjevačice, no ono što se definitivno nije tražilo je to da odlično pišu. Upravo suprotno, surovost engleskog radničkog života tražila je od žena praktične vještine, a ako su već i imale potrebu obrazovati se, to su radile prvenstveno kako bi mogle raditi i živjeti kao guvernantne bogatoj djeci. Kreativno isticanje bilo je sve samo ne podržavamo, a osobito strogi uvjeti za dame vladali su u domovima nižih klasa - iz kojih su se izdigle i slavne Brontë sestre.
Danas ih znamo kao vrhunske književnice Charlotte, Emily i Amy koje su iz obitelji siromašnog župnika prokrčile svoj put do zvjezdane slave i postale autorice nekih od najpopularnijih književnih klasika svih vremena.
Odrastajući u sjevernoengleskoj grofoviji Yorkshire, sestre su se od rane mladosti susrele s neimaštinom i činjenicom da će po smrti svog oca ostati bez svega. Obrazovale su se stoga kako bi mogle cijeli život provesti usidjelički, kao guvernantne druge, znatno bogatije djece. Njihove su "karijere" tako i započele - sve su se zaposlile u uglednim kućama i učile djecu osnovnim znanjima, no ono što su radile u slobodno vrijeme promijenilo je svjetsku književnost zauvijek.
Njihov prvi spisateljski pokušaj bio je objavljivanje zbirke zajedničke poezije pod speudonimom - " Pjesme Currera, Ellisa i Actona Bella", 1845., no taj je trud ostao nezapažen. Nakon tog neuspjeha s poezijom, odlučile su se baciti na pisanje romana - i svakako nisu pogriješile. Svaka nam je ostavila u nasljeđe velika književna djela, a iako ih često uspoređuju s onima Jane Austen - razlike su ogromne i vrlo sociološki značajne.
Charlotte je tako napisala je četiri romana - "Profesor", napisan 1846., objavljen posmrtno, temelji se na iskustvu boravka u Bruxellesu; "Jane Eyre" iz 1847, njezin najpoznatiji roman, karakteriziraju melodramski zaplet i motivi u tradiciji gotskog romana te prikaz samosvjesne junakinje; "Shirley" iz 1949., prvi regionalni roman engleske književnosti koji je zapravo bio pokušaj analize jorkširskoga društva početkom XIX. stoljeća te "Villette" iz 1853. koji se odlikuje psihološkim realizmom. U svim je romanima glavna tema potreba žene za intelektualnom i materijalnom neovisnošću i ljubavlju, a značajka im je neujednačen stil s uspjelim dijalozima. Spojem romantične priče i satiričkog realizma te prikazom ženske ljubavi ta su djela znatno utjecala na romane 19. stoljeća.
Nakon Charlotte, vjerojatno najslavnije sestre, Emily je također napisala roman koji je ostao bezvremenski klasik romantične književnost. Naravno, radi se o "Orkanskim visovima", dramatičnoj ljubavnoj priči s elementima gotike, a koja je od njezina nastanka do danas nebrojeno puta ekranizirana, adaptirana i prikazivana i na filmu i u kazalištu. Taj mučan i mračan roman napisan je 1847., a usredotočuje se na dvije jorkširske obitelji krajem XVIII. stoljeća, s likovima određenima samo osjećajima i strastima te ga karakteriziraju ga faktografski realistični detalji, odsutnost autorskih komentara i neuobičajena pripovjedna struktura s dva nepristrana pripovjedača, kojom se razlikuje od ostalih romana toga razdoblja. Svi motivi funkcioniraju i doslovno i metaforički, radnja se razvija logično i ekonomično, bez retoričkih konvencija, pa ostvaruje potpun uvid u glavnu temu odnosa ljubavi i mržnje, dobra i zla. Smatra se jednim od najznačajnijih engleskih romana 19. stoljeća.
Na kraju, tu je i doprinos Anne Brontë koja je objavila je dva romana: "Agnes Grey " koji se bavi teškim životom guvernante i socijalnim poniženjima te profesije, i "Stanarka napuštenog zamka", što je neuljepšana slika moralne i fizičke degradacije. Manje uspjela od romana drugih dviju sestara, ta djela karakteriziraju moralni intenzitet, realistični detalji u prikazu ponašanja likova te didaktički pristup životnomu iskustvu.
Sva ova književna djela ostavila su neizbrisiv trag na svjetskoj, ali i britanskoj književnosti, a za razliku od romana Jane Austen, popularna su postala još dok su njihove autorice bile žive. Ono što ih razlikuje od ostalih romana tog razdoblja je njihova vrlo mučna i realistična slika svijeta u kojemu su žene sustavno izrabljivane i ponižavane. Njihov nezavidan položaj definiran je isključivo spolom te im onemogućuje slobodno djelovanje ako nisu bogate. Zbog takve tematike, mnoge su se žene prepoznale u riječima sestara Brontë.
Njihova je vizija sjeverne Engleske postala temelj socioloških studija o položaju žena u 19. stoljeću. Koliko su težak i nemilosrdan život imale govori i činjenica da su sve umrle u vrlo ranoj dobi - niti jedna nije doživjela više od 40 godina. No, iako ih društvo nije pazilo nekoć, sada ih književni stručnjaci, fanovi i zaljubljenici u romane 19. stoljeća kuju u zvijezde. Po njihovim se romanima svako toliko snimaju filmovi i TV serije, a kazališta diljem svijeta izvode adaptacije njihovih djela. Nasljeđe je to koje nitko ne može osporiti i koje nadahnjuje da čak i oni koji se nalaze u nezavidnim položajima mogu stvoriti nešto prekrasno, a njihovi su opisi potlačenosti žena u društvu i dalje iznimno aktualni.
