Max vam pomaže u vašim ljubavnim problemima i svaki tjedan odgovara na nekoliko vaših pitanja postavljenih u savjetovalištu s napomenom "Za Maxa" ili direktno na mail adresu max@zena.hr .
Max je iskusni novinar, poduzetnik, otac i bivši suprug, a vama će, drage naše žene i djevojke, biti najbolji prijatelj, savjetnik i psiholog. Anonimno zatražite savjete o sexu i vezama i saznajte više o tome iz muške perspektive. Dobro je imati muškarca na raspolaganju koji je uvijek na vašoj strani!
Patnje mlade opsjednute
Dragi Max! Sasvim sam te slučajno počela nedavno čitati i oduševila se tvojim uvidom i savjetima. Muku mučim s jednim besmislenim, glupim i i zaluđenim problemom već neko vrijeme, i pokušala sam sve što je u mojoj moći da ga riješim, no bezuspješno; pomozi mi jer ne mogu više ovako živjeti. Naime, bila sam u kratkoj i burnoj vezi prije godinu dana s dečkom u kojeg sam se bezumno zaljubila i ne mogu ga otada izbiti iz glave. On me ne želi, zapravo ni ja njega. On je praktički sve ono što, ne samo da ne želim od dečka, već niti od ijedne osobe u mojoj blizini. To mi je do sada jedini put da sam se zaista zaljubila. Otad se krećemo u istim krugovima, ne mogu ga fizički izolirati iz svog života (pokušala sam, no samo sam još više patila, razmišljati o njemu, i minimalno me tri puta tjedno proganja u snovima). Jednostavno želim biti s njim. A mrzim ga zbog svega što mi je napravio, načina na koji se prema meni ponašao, a ja bih za njega napravila sve. Sa mnom je prekinuo jer je ustanovio da ja nisam "ta". Nakon toga smo se nekoliko puta poseksali jer se njemu dalo, a ja sam bila najdostupnija i najlakša. U zadnjih par mjeseci sam to kompletno srezala, rekla mu da možemo biti frendovi (viđamo se par puta tjedno na treningu). To je kratko funkcioniralo, a onda sam, na svoje iznenađenje, napravila scenu i rekla mu da ga nikad više ne želim vidjeti, da ga od sebe moram maknuti i da me više ne zove, da mi se ne obraća. Pitao je zašto, ali je zapravo rekao "ok, ako je tebi tako lakše, ako tako želiš". To me dokrajčilo jer mu očito apsolutno ništa ne predstavljam u životu. Nekidan me zvao, nakon mjesec dana. Nešto smo pričali, a onda me pitao - "nije valjda da si još zaljubljena u mene?" Potvrdila sam i samo je rekao da ćemo pričati o tome te nastavio o drugoj temi. Jedino što želim je IZBITI GA IZ GLAVE. A ne mogu. Nitko u meni nije izazvao tako dugotrajne i snažne osjećaje, kao da sam vječno na speedu. S drugima ne mogu, pokušala sam, čini mi se da ga varam. Nemoj mi reći da će vrijeme to zaliječiti, da će proći. Dvadeset tri su mi godine, ne želim čekati do tridesete da se očistim od njega. Zašto me ne želi, zašto ja njega želim i ne želim, kako da, dovraga, prestanem patiti za njim? Druga područja u životu mi iznimno stradavaju zbog toga, pogoršala sam se na fakultetu, živčana sam i depresivna, nevoljna, demotivirana, dobila sam 10 kg, osjećam se nepoželjno, bezvrijedno. Prema svima sam otvorena, suosjećajna, iskrena i tolerantna, svi me vole, ali nitko me zapravo ne voli, niti će me itko ikada htjeti voljeti cijeli život.
Luda za njim i zbog njega
Ne, djevuška Karenjina, neću ti reći da će proći. Nikad neće proći. Zauvijek ćeš ostati u tom tmurnom oblaku nesretne ljubavi, duše bolne, u suzama što i granit bi otopile, ali ne i srce njegovo neumoljivo. Da si mlađa, još bi možda bilo kakve sretne prilike za proživjeti taj komadić života što ostade ti, uz nekog novog... On je jedini koji će ikad postojati! Kako li si ikad živjela mirno bez njega... hej, čekaj malo!
Prije nego si ga poznavala, imala si mir u duši, kako se sad to više ne može? Je li stvar u njemu ili je on samo nešto otkrio o tebi - neku nezrelost, nešto što moraš naučiti? Nije li on samo samo simbol tvoje nesavršenosti, lekcija koju trebaš svladati?
Ja sam takvu "savršenu ljubav" doživio s 20 i patio tri mjeseca (nakon 6 mjeseci veze)... Znao sam kako više nikad neću upoznati nekog takvog - a onda je nekim čudom odmah došla "prava". I to je trajalo kratko te sam patio na isti način. Nakon toga, igrom slučaja, pojavila se - ona! Prekid nakon godine dana me shrvao. Znao sam da je gotovo s ljubavlju u mojem životu. Da skratim: svaka mi je bila fatalna dok nisam shvatio kako je stvar u meni. A trebalo mi je poprilično dugo. Danas s osmijehom slušam ovakve priče, jer se dobro sjećam te usredotočenosti na loše, na crnilo u mislima, na nemogućnost prihvaćanja jednostavne činjenice - ako te netko ne vidi kao svog partnera, taj ti i ne odgovara. Bio je to i bijeg od samog sebe, nesposobnost voljenja sebe i nedostatak spremnosti za mijenjanjem.
Najvažnije je naučiti gledati na sebe sa strane, što objektivnije, kao da gledaš nekog drugog. Kako nije reagirao, rekla si mu da ga više nikad ne želiš vidjeti i da te više ne zove. U stvarnosti si rekla - eto, sad ću ja tebe povrijediti, i sigurno ćeš mi se onda javiti i htjeti biti sa mnom jer me ne želiš izgubiti, sad kad sam rekla da zauvijek odlazim. Naravno, odmah te pročitao. Kako nije došlo do reakcije koju si očekivala, osjetila si još veću bol. Zaboljela su te vlastita očekivanja, a ne on. Nitko se ne ponaša u skladu s našim projekcijama. Ne možeš podnijeti "da mu ništa ne predstavljaš u životu". To je to. Nastupa panika - kako ću sad natrag, desilo se suprotno od očekivanog?!?
Ako te netko koga poželiš odbije, to nije pokazatelj tvoje manje vrijednosti. Nitko ne postoji da bi potvrđivao i zadovoljavao tvoj ego, tvoju želju za posjedovanjem. Kažeš da ga želiš izbiti iz glave, a stvarnost je da si u situaciji koju ne možeš kontrolirati pa bi najradije da sve to nestane. Ne ide to tako; lekciju moraš svladati. Moraš poraditi na samopouzdanju. U pravu si, djelomično, kad kažeš da vrijeme to neće zaliječiti. Istina je da vrijeme čini da zaboravimo, ali će ti se ista stvar ponoviti ne promijeniš li se. U tom smislu moraš biti zahvalna što se pojavio; gledaj ovo kao na fakultetsku životnu godinu koju moraš dati kako bi nastavila dalje raditi na sebi. Dok ne budeš zadovoljna sobom, nitko drugi neće. A sad malo o tvojoj dubokoj starosti od 23 godine: nemaš pojma kako ćeš smiješno sama sebi izgledati za 5, 10 i više godina, kad se prijetiš svojih riječi.
Pismo završavaš s riječima samokažnjavanja i krajnjeg neprihvaćanja sebe ("nitko me ne voli i nitko nikad neće"). Oh, zašto nisam netko drugi, netko bolji, a ne ovakva bezvezna? Često to ljudi rade, a u najekstremnijim slučajevima upadaju u vrtlog koji vodi k samoubojstvu, ultimativnom "kažnjavanju" onog koji ih neće. Eto ti sad, sigurno će ti biti žao kad me više ne bude! Taj tvoj prozirni pokušaj tjeranja njega samo mu potvrđuje tvoju nezrelost, bez obzira što je jasno da on samo želi proživjeti svoju mladost uživajući bez vezivanja. Znači, nije pogodan ni za mnoge druge, ne samo tebe. Zašto željeti nekoga tko tebe ne želi? Zaboravi ga kao ljubavnika. Ne druži se s njim jedno duže vrijeme. U trenutku kad osvijestiš što si činila, osjetit ćeš veliki sram zbog svog ponašanja.
Tvoje autodestruktivne sklonosti (samokažnjavanje) se očituju u nakupljanju kilograma, neodrađivanju fakultetskih obaveza (tako mi i treba, ionako nisam vrijedna ni za što), depresiji i nemotiviranosti. Znaš, to što čuješ da leti pored tebe nije MIG 21 koji se vratio iz Ukrajine sa servisa nego zvuk prolaska tvog života. Pa ti vidi hoćeš li samo biti promatrač ili ćeš sjesti za upravljač svoje sudbine.
Ta zadnja rečenica koju si napisala je, nadam se da si svjesna, upućena meni. Zapravo očekuješ da ti kažem kako to nije istina, želiš da ti napišem čarobnu formulu kojom ću te opet učiniti vrijednom (njega, naravno). To je tvoj poziv u pomoć. Max, ništa ne mogu učiniti, hajde ti nešto promijeni jer je ne znam kako ću. Usredotoči se na ono pozitivno kod sebe, ne kao metodu utjehe, nego kao realnu činjenicu. Bi li ti htjela biti s nekim bezveznijim od sebe, čija svijest nije razvijena i ne voli se? Aha, znači istina je, javlja se sada onaj kritizerski, destruktivni i negativistički glasić u tebi - ja sam zapravo bezvezna u odnosu na njega! Ne, istina je da su tvoje kvalitete vjerojatno i bolje ili jednostavno drugačije. Budi osoba s kojom bi i ti htjela biti pa ćeš lako biti u poziciji da biraš. Prihvati se posla: uči, polaži ispite jer rad zaista izgrađuje osobnost. Na taj način podižeš osjećaj vlastite vrijednosti i zadovoljstva sobom. Ispuni svaku sekundu nekom aktivnošću; kad ne učiš, nemoj boraviti u zatvorenom prostoru. Čim ti dođe ista priča u misli, lagano je odmakni od sebe i radi nešto drugo. Ne vrti istu priču s prijateljicama - nauči prihvatiti da je za tebe dobro da nisi s njim. Tebi, i svima drugima, preporučujem knjigu Eckharta Tollea "Moć sadašnjeg trenutka". Nakon ispitnih rokova, naravno. Čovjek se izgrađuje kroz životne uspjehe, a u njih se ubraja i svladavanje neželjenih situacija.
Odbjegla nevjesta
Za nekoliko tjedana trebam stupiti u brak. Sa svojim partnerom sam u vezi osam mjeseci, od toga pet mjeseci živimo zajedno. Do sada sam bila jako sretna na samu pomisao da ćemo postati muž i žena i smatrala da je on konačno prava osoba s kojom to želim (imala sam i nekoliko ranijih veza, ali nikada nisam osjetila da su to osobe s kojima želim provesti život), no zadnjih dana me je spopao neki crv sumnje i više nisam toliko sigurna koliko je pametno da se vjenčamo. Strah me je obećanja koje si spremamo dati, jer nisam sigurna da su uistinu održiva, a sudeći po iskustvima mnogih čini mi se da sam i u pravu. U vezi mi je lijepo, ali naravno s vremenom otkrivam sve više stvari koje mi se ne sviđaju kod mog partnera. Nisu to neke velike stvari, pa mi se ponekad čini da sam prava cjepidlaka i da čekam gospodina savršenog koji naravno nikada neće doći. Je li ovakav strah pred ulazak u brak normalan i što mi je činiti s njim? Imam osjećaj da se najviše bojim rutine, navike i dosade i često mi se čini da brak poistovjećujem upravo s time. Molim vas za savjet. Pozdrav!
Neodlučna
Baš lijepo što na mene prebacuješ odgovornost za tako važnu odluku. Ti bi najradije da ja glasno izgovorim ono što se sama ne usudiš. K vragu, ako je mogla Julia Roberts nekoliko puta pobjeći s oltara, možeš i ti barem jednom, je l' da?
Dobro, ne pretjerujmo. Činjenica je kako bi dvije osobe trebale već biti "u braku" prije nego obave sam taj čin. Pri tom ne želim reći kako je u pitanju samo potpisivanje običnog komada papira. Od onih sam koji zaista vjeruju kako to treba biti poseban, "sveti" trenutak jer smatram da dvoje na taj dan postaju jedno, čine korak k osnivanju obitelji. To je najvažniji životni izbor na koji se odlučujemo. Zato treba dobro izabrati i biti svjestan odgovornosti koju time prihvaćamo prema drugoj osobi. Znam, idealist sam, ali - ne bi li tako trebalo biti?
Sve to ne znači da ostavljanje dotadašnjeg načina života ne utječe na naše razmišljanje. Silni razvodi o kojima svakodnevno slušamo potiču strah od neuspjeha. Napuštanje dosadašnjeg životnog stila i prihvaćanje drugog, u kojem će netko nov biti na prvom mjestu, znači zaista veliku promjenu. Očekivano majčinstvo označava definitivan kraj "mladosti", kako na to obično gledamo. To je razlog strahu od monotonije jer više ne možeš raditi što hoćeš, zar ne?
S druge strane, treba priznati da se puno i dobija. Ljubav i zajedništvo s drugom osobom, veselje prinovama u obitelji - sve je to razlog za očekivanu lijepu perspektivu. Ne, ne može se i jedno i drugo, ma koliko to mnogi ne shvaćali.
Osam mjeseci ste zajedno, što baš i nije puno. Vjerujem da je to osnovni uzrok pojavi straha kod tebe. Opet, možda si tek sad, neposredno pred sam čin, postala svjesna stvarnosti. Naravno kako bi ti mnogi sada rekli da ne ulaziš u brak ako nisi 100% spremna, a u tome ima istine. Stvari koje te odjednom počinju "smetati" kod dragog su samo izgovor kojim pokušavaš još malo ostati "na slobodi". Istina, i biologija tu igra svoju ulogu: žene žele biti potpuno sigurne kako se mogu osloniti na svog muškarca koji bi se trebao skrbiti za obitelj. U tom trenutku žene obično počinju zamišljati "gospodina Savršenog", a on bi, naravno, trebao biti zadovoljan sa svakom, jer one nemaju mana. Oko manje važnih detalja moraš biti spremna na kompromis dok oko bitnih stvari nema pregovora.
Moraš realno sagledati jesi li i ti prava osoba za njega; nije dovoljno da samo on tako misli, to mora biti i tvoj stav. Naravno, možda zaista nisi spremna i tek ti je sada doprlo do svijesti. Misliš li kako možda nećeš biti u stanju održati sva obećanja koja se daju u ovoj prilici, trebaš malo stati na loptu. Ipak, shvati da savršenstvo zaista ne postoji. Oboje ste ljudi od krvi i mesa, ali ti si ta koja odgovaraš za svoje postupke. Svatko mora težiti tom savršenstvu, davati sve od sebe, biti požrtvovan u dobru i u zlu. To znači zaista voljeti. Stoga, mogu se shvatiti sitni strahovi, ali u slučaju da ozbiljno sumnjaš u sebe, morat ćeš te osjećaje podijeliti s njim. Imaj na umu kako ćeš time unijeti nemir u odnos, a možda potpuno nepotrebno.
Max