Split se oprostio od svoje Tereze: Suze, smijeh i pjesma za kraj jedne velike karijere

Stari plac, mjesto duboko upisano u kolektivnu memoriju grada, u nedjelju navečer disao je kao jedno. Tisuće ljudi ispunile su nekadašnji Hajdukov dom, pretvoren u amfiteatar za jednu posebnu priliku - posljednji splitski koncert Tereze Kesovije. Bio je to oproštaj dostojan dive, večer u kojoj je glazbena legenda nakon više od šest desetljeća karijere zatvorila krug upravo ondje gdje je, kako je sama rekla, uvijek osjećala najveću sigurnost. Iako je koncert prvotno bio planiran u intimnijem ambijentu splitskog HNK, golem interes publike preselio je događaj na Stari plac, a ulaznice su planule u rekordnom roku. Bila je to večer za pamćenje, ne samo zbog glazbe, već i zbog sirove emocije koja je povezala 87-godišnju umjetnicu i njezinu vjernu publiku.

Nakon što su atmosferu zagrijale Ana Uršula Najev i Zrinka Milić, nakon gotovo sat i pol iščekivanja, ispunjeni Stari plac eruptirao je uz skandiranje "Tere, Tere". Oslonjena na štap, ali s nesmanjenim žarom u očima, Tereza Kesovija stupila je na pozornicu u pratnji članova klape Filip Dević. Publika je ustala, a dugotrajan pljesak bio je najljepši uvod u večer.

"Moji lipi ljudi dragi. Pitali su me zašto prvo Split... Dubrovnik jest moj rodni grad, ali Split je Split", započela je vidno dirnuta Tereza, stavljajući ruku na srce. "Split mi je dao formu, pokazao mi je što znači sigurnost kad izlazim na scenu. Tu vas imam i večeras."

Svojim je riječima odmah stvorila neraskidivu vezu s publikom, iskreno progovorivši i o svojim zdravstvenim poteškoćama. "Ja sam malo invalidno stvorenje… ali hoćete li večeras biti sa mnom?" odgovor je bio gromoglasan pljesak koji je potvrdio da su Split i Tereza te večeri bili jedno.

Večer satkana od pjesme i iskrenih emocija

Koncert je otvorila pjesmom "Gdje ima srca tu sam i ja", a potom su se nizali njezini bezvremenski hitovi. Od "Ćakule o siromajima" do "Dalmatinko", koju je publika pjevala uglas, Stari plac pretvorio se u jedinstveni zbor. Ipak, najdirljiviji trenutak večeri dogodio se uz pjesmu "Nono", kada je podijelila osobnu priču.

"Nikad nisam upoznala svog nona, ni s mamine ni s tatine strane… ali sam ga uvijek zamišljala. Svaki put kad pjevam ovu pjesmu, vidim jednog mudrog starca, sijede kose i brade. To je moj nono iz mojih snova", kazala je slomljenim glasom, a izvedba koja je uslijedila tekla je u potpunoj tišini i s posebnom težinom. Vrhunac je stigao uz "Ja jubin te zauvik", kada su joj u očima zasjale suze, a publika je ponovno ustala na noge. No, u svom prepoznatljivom duhu, Tereza je znala kako razbiti tešku emociju. "Ja moram malo sist… Uf, moja kolina… Pa domaći smo", kazala je kroz smijeh, podigavši nogavicu i pokazavši ružičasti steznik na koljenu, što je izazvalo smijeh i novi val oduševljenja. Bio je to dokaz njezine snage i humora, kojim je osvojila publiku unatoč bolovima o kojima je otvoreno govorila.

Poruke za grad i priznanja za karijeru

Tijekom večeri uručena su joj i brojna priznanja. U ime splitskih skladatelja priznanje joj je uručio Nenad Vilović, a u ime glazbenika Đorđe Peruzović. Gradonačelnik Tomislav Šuta zahvalio joj je na doprinosu glazbi i trajnoj povezanosti sa Splitom, darujući joj sliku koja simbolički povezuje Dubrovnik i Split. Večer je kulminirala veličanstvenim vatrometom uz stihove "Nima Splita do Splita", no Tereza je imala još nešto za reći. "Čuvajte Marjan. Ne dajte da ijedno stablo ugine. I ne dajte Poljud - neka ostane onakav kakav je uvijek bio", poručila je, izazvavši ovacije.

Na samom kraju, nije htjela sići s bine, pa je bez pratnje benda otpjevala još dvije pjesme, za dušu svoje publike. "Nemam dovoljno riječi da vam kažem hvala za sve što ste mi dali kroz sve ove godine. Ljubim vas, volim vas - i bit će zauvijek tako."