Pariški tjedan visoke mode za proljeće/ljeto 2026. obilježila je smjena generacija i neočekivan zaokret prema nosivosti. Sezona je donijela povijesne debije u najprestižnijim kućama, emotivne posvete velikanima i redefiniranje luksuza kroz lakoću i pokret. Sva su svjetla bila uperena u debitantske nastupe Jonathana Andersona za Dior i Matthieua Blazyja za Chanel. Anderson je u muzeju Rodin predstavio intelektualnu, gotovo arhitektonsku viziju, s hrabrim skulpturalnim volumenima inspiriranim prirodom, videći visoku modu kao prostor za umjetničko eksperimentiranje. S druge strane, Blazyjev Chanel bio je oda lakoći i nosivosti; klasični elementi kuće reinterpretirani su u prozirnoj organzi i svilenom muslinu, stvarajući eteričan, ali stvaran šik.

Omaži velikanima i obiteljsko nasljeđe

Ova sezona bila je prožeta sjećanjem. Kuća Armani Privé, sada pod kreativnim vodstvom nećakinje Silvane Armani, predstavila je dirljiv hommage osnivaču Giorgiju, zadržavši prepoznatljivu eleganciju uz dašak svježine. U kući Valentino, Alessandro Michele je priredio radikalan performans inspiriran "Kaiserpanoramom", natjeravši publiku da se fokusira na zanatsko umijeće kao pobunu protiv brze, digitalne konzumacije mode.

Tjedan je otvorio Daniel Roseberry za Schiaparelli kolekcijom "Agonija i ekstaza", prožetom sirovom emocijom i nadrealnim detaljima poput jakni s repovima škorpiona. Jedan od najupečatljivijih komada bilo je odijelo koje oponaša obrambeni mehanizam otrovne ribe napuhače. Dramatičnost su donijeli i indijski dizajneri Rahul Mishra i Gaurav Gupta, predstavivši skulpturalne, nebeske haljine ukorijenjene u nevjerojatnom ručnom vezu i duhovnoj filozofiji.

Na koncu, pariški tjedan visoke mode potvrdio je svoj status ultimativnog modnog laboratorija. Bila je to sezona tranzicije koja je pokazala duboko poštovanje prema nasljeđu, ali i hrabro zakoračila u budućnost. Najveća promjena leži u redefiniranju luksuza, gdje vrhunsko umijeće više nije zarobljeno u krutim formama, već teži lakoći i dijalogu s onim tko ga nosi.