„Definitivno je nona bila moj prvi uzor“, govori Stiven koji je u kuhinji svoje bake, bio radoznali promatrač i mali pomoćnik, stalno se motao oko nje i djeda. „Pamtim neke njezine stvari, a na kraju krajeva - i odrastao sam s njom. Pamtim klasične brodete“, kaže.

Njegov je djed, s druge strane, imao drugačiji temperament. „Kod nonića koji je bio iz Dalmacije uvijek je bio demižon vina i bevanda, morala je biti marinada, volio je kuhane kobasice… Imao je raznovrstan pristup hrani, ali pravi dalmatinski štih“, otkriva Vunić prva sjećanja na mirise iz kuhinje.

Kao i većina djece, tada nije razmišljao o tome čime će se baviti u životu - jednostavno je bio tamo, uz kuhinju, vrt i ljude koji su hranu doživljavali kao dio svakodnevice. „Uvijek sam se ja tu vrzmao oko njih, nonić bi išao u vrt i ja s njim i sve mi je to bilo zanimljivo jer očito to i danas pamtim“, kaže.

RTL

Rođen u Rijeci, školovao se u Mošćeničkoj Dragi i Opatiji, no njegov ritam života nije određivala škola nego posao. Još kao tinejdžer počeo je raditi gotovo sve što se moglo raditi u ugostiteljstvu. „Već s trinaest i pol godina svako ljeto i svaki slobodni trenutak radio sam u restoranima, kafićima. Sa 14 i pol godina prvi sam put ušao u šank. Želio sam raditi sezonu i imati neki svoj novac“, objašnjava Stiven kojeg su mama i tata podržavali u tome i bili hrabri pustiti ga da tako rano gradi svoj put.

Takav tempo nikada nije promijenio. „Uvijek sam radio sto stvari paralelno, malo ekstremno“, priznaje. „Kad gledam svoju djecu danas, kći je ista takva, razmišlja o četiri stvari paralelno. Na mene je, ima fokus i nema milosti prema sebi - zgaziti sebe nije problem za neki cilj, a takav sam i ja.“

RTL

U svemu tome veliku ulogu ima i sport koji mu je, priznaje, svojevrsni ventil. Često bi, nakon dugog radnog dana u restoranu, odlazio na noćne treninge u planinu i tako izbacivao nakupljeni stres i umor i svjestan je da ga je upravo sport držao stabilnim u razdobljima kada je radio gotovo bez predaha.

Zanimljivo je da, unatoč svemu, nikada nije planirao postati kuhar. „Apsolutno ne. Da sam se našao u bilo kojem poslu, išao bih do kraja“, odlučan je Stiven. Upravo ta potreba da u svemu daje maksimum dovela ga je do prvog ozbiljnog poslovnog poteza, i to vrlo rano - na nagovor tate sa 17 i pol godina otvorio je kafić jer je već imao iskustvo konobara. „Ja sam došao iz servisa“, kaže kroz smijeh.

RTL

Nakon kafića odlučio se za restoran koji nije najbolje radio. No to ga nije obeshrabrilo. „U svakom projektu ni u jednom trenutku nisam razmišljao - to neće ići. To mora ići jer sam od jutra do mraka bio na poslu“, kaže i otkriva kako mu je rad ondje promijenio karijeru. U početku je radio kao konobar, no s vremenom se sve više počeo uključivati u rad kuhinje. „Prvo sam ušao u kuhinju pomagati i to mi se svidjelo, onda sam paralelno radio i vani i unutra da bih se potom počeo educirati“, objašnjava.

RTL

Od tog trenutka počinje njegovo ozbiljno učenje kuhanja. „Odlazio sam na razne edukacije kod starijih kolega chefova, gdje god se nešto pojavilo - ja bih tamo išao. Išao sam na akademiju, daljnja školovanja, nakon toga stažiranja po Europi, svijetu, putovao, jeo i stalno nešto takvo“, nastavlja.

U tom je razdoblju nastao i restoran Zijavica, koji prvotno uopće nije bio u planu. Stiven i njegova supruga Tea kupili su prostor u kojem su planirali živjeti, no Stiven je imao neku drugu ideju. „Smatrao sam da tu treba nešto otvoriti“, objašnjava.

Početak je bio jednostavan. „To je prvo bila pizzerija i paštarija, vrlo jedna jednostavna priča jer tada nisam znao za bolje“, iskren je Stiven. S vremenom se restoran mijenjao, a mijenjali su se i gosti. „Nekad su im domet bili pašta i pizza, a danas dolaze i jedu degustacijske menije. Ti isti gosti!“

RTL

U tom se razdoblju oblikovala i njegova kulinarska filozofija - mikrolokalna kuhinja koja se oslanja na sezonu i podneblje. U restoranu ne poslužuje meso, a odluka je donesena promišljeno. „Na nagovor moje žene Tee, ali i ja sam uvijek za izazove“, kaže.

Rezultat takvog rada su i brojna priznanja - Michelinova preporuka, tri Gault&Millau kape, titula Grand Chef of Tomorrow te članstvo u udruzi JRE - Jeunes Restaurateurs. „Sve te nagrade, priznanja, naravno da svakome od nas znače, ali nisam išao za tim - jednostavno sam radio ono za što sam postavljen - da gostu dam najbolje i sebe zadovoljim na neki način.“

U kuhinji smatra da ima visok prag tolerancije. „Previše puštam u datom trenutku i prag tolerancije ide previsoko, ali kad netko pretjera i ide predaleko, onda nemam milosti“, jasan je Vunić i naglašava da kod jedne stvari nema pregovaranja u njegovoj kuhinji - poštovanje prema namirnici.

RTL

„Ako kandidat u 'Igri chefova' bude pazio na namirnice i imao emotivan pristup rema tome, tehniku će naučiti i branit ću ga sigurno“, kaže chef i napominje kako utječe na njega ako nije tako: „Ta osoba i ja smo dva svijeta i teško da u budućnosti možemo nešto raditi.“

Jedan je od trojice chefova u novom RTL-ovu kulinarskom showu, u kojem s Tiborom Valinčićem i Tonijem Bobanom odlučuje o sudbini amaterskih kuhara koji ulaze u kulinarsku arenu. Za njega taj show ima puno dublje značenje od samog natjecanja.

„Od kandidata očekujem da pokažu jednu zanimljivu sliku hrvatske gastronomije - onakvu kakva bi trebala izgledati u stvarnom svijetu restorana - te da svojim radom i pristupom pošalju jasnu poruku da sve to ima smisla, da se iza svakog tanjura krije trud i želja da se napravi nešto posebno za struku“, zaključuje chef koji je iz jednostavne kvarnerske kuhinje stvorio vlastitu gastronomsku filozofiju.

A filozofija Stiven Vunića počinje vrlo jednostavnom idejom - upoznati mjesto iz kojeg dolaziš jer ne možeš 'posluživati more' ako ga doista ne razumiješ. Nova gastro pustolovina 'Igra chefova' - ovog proljeća na RTL-u i platformi Voyo!