Nakon što smo prisustvovali predstavljanju knjige Brune Šimleše „Škola života“ u Zagrebu pred tristotinjak ljudi, dočekali smo ga i u Čakovcu, i popričali više o njegovom radu i idejama iz knjige. Bruno je veoma uspješan tridesetogodišnji pisac koji je do sada napisao 5 knjiga - zbirku pjesama „Osluškujući podne“, te 4 duhovne knjige: „Savršenstvo Kreacije“, „Hvala ti ljubavi“, „Škola života“ i „Sudbina Duše“. On je i urednik za duhovnu literaturu u VBZ-u te je zaslužan za objavljivanje nekih od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj kao što je „Tajna“, „Koji k.... uopće znamo“, „Nova zemlja“... Prije svega on je i veoma zanimljiva ličnost, koja ima puno toga za reći. Omiljena mu je izreka „Bolje spriječiti nego liječiti“, a za sebe kaže da je doista sretna osoba. Kako kreirati tu sreću opisuje u svojoj posljednjoj knjizi „Škola života“, a svojim primjerom pokazuje i dokazuje sve o čemu piše u svojim knjigama. Primjera radi - prije nekoliko tjedana zatražio je auto od Svemira, 9 dana kasnije osvojio je na nagradnoj igri ... auto. Njegov komentar na to je bio, „Ja naručio, Svemir isporučio!“
Kako si počeo pisati?
Pa zapravo kada sam počeo pisati svoju prvu knjigu 2000. godine, to je bilo, čini mi se jako davno, kao u nekom prošlom životu, ja sam pisao za sebe samog. Razmišljam o tome kako život funkcionira od vrtićke dobi, doslovce. Znam da je to neuobičajeno, ali dok su se druga djeca igrala i zabavljala, ja sam razmišljao koji je smisao života i kako dosegnuti maksimum koji možemo i kako biti maksimalno mudriji, hrabriji, svoji u nekim trenucima. I tako sa 4, 8 i 16 godina i onda sam sa 20 sakupio određenu kolekciju tih ideja. Htio sam ih staviti na papir, čisto da vidim kako to izgleda, odnosno koja su moja mišljenja o granicama ljudske svijesti ili uopće smislu našeg postojanja. I tako sam pisao, pisao, pisao i u nekom trenutku shvatio da bi to mogla biti prva knjiga. Ponudio sam je izdavačima, svi su me odbili, uz jako puno vrijeđanja, optuživanja da sam to prepisivao ili da je toliko dosadna da oni to ne mogu niti čitati. Knjiga je postala jako dobro prodavana, jako lijepo dočekana, treće izdanje je dosegnula unutar pola godine što je fenomenalno za hrvatske uvjete i onda su drugu knjigu htjeli svi objaviti jer su skužili da ipak nije tako dosadno, da nisam to prepisivao i da ima u tome nešto. Tako da počeo sam jako rano, i zapravo sam.
Može li dvadesetogodišnjak pisati o duhovnosti?
Ne dešava se često da čovjek od 20 godina počne pisati o duhovnim stvarima.
Kada razmišlja o tome od svoje četvrte godine onda ima već dobrih 16 godina iskustva. Dakle ja stvarno nisam razmišljao kao druga djeca, nije mi to bilo dovoljno zanimljivo, uvijek sam tražio odgovore na neka pitanja na koja ona nisu, i na koja možda naši roditelji nisu tražili, jer me to vuklo. U jednom trenutku sam razvio jedan osjećaj u sebi da kada dođem do nečega što mi se čini istinitim, da mi nešto u meni zazvoni i onda je to tako kad razmišljam što se događa s nama poslije smrti. Razmišljam, razmišljam, dođem do nečega što mi se čini istinitim, i uvijek se to kasnije pokaže istinitim. Tako da sam naučio vjerovati tom osjećaju i došao do nekih odgovora koji se meni čine definitivnima, konačnima i ispravnima. Sigurno se nekim ljudima ne čine, ali lijepo je iskustvo kad već tisuće i tisuće ljudi i u Hrvatskoj i u svijetu nekako uživajući u tim knjigama su pokazali da je to i njihovo iskustvo, Drago mi je da knjige nailaze na tako lijep odjek.
Smatraš li da se mijenja svijest ljudi u pogledu duhovnosti?
Da, mijenjamo se, ja bih rekao da napredujemo. Mislim da je ta duhovna scena sve bolja, sve mudrija, sve dorečenija, sve smislenija. Još u 80-tima i 90-tima su vladale neke knjige na tržištu - 7 koraka do sreće, 3 koraka do apsolutnog mira, 5,68 koraka do apsolutnog ispunjenja. Ima takvih knjiga i dalje, ima ih sve manje, a ima sve više kvalitetne literature, ima sve više kvalitetnih autora, koji svojim životom dokazuju da ono što piše u knjigama ima smisla. Jer jako mnogo ljudi piše, jako malo ljudi stoji iza onog što piše, a u toj literaturi je to pogotovo bitno. Dakle u duhovnoj literaturi gdje vi nudite nekakve recepte za sretniji život, bitno je da vi sretno živite jer ne nudite samo nekakvu misao, nego i energiju i svoju samouvjerenost iza tih misli, iza tih ideja. Tako da je danas sve više takvih autora i sve više je onda i mudrih i ozbiljnih čitatelja takve literature i to je sjajno.
Koga bi izdvojio od autora i koje knjige preporučuješ?
Najbolje poznam zapravo knjige koje sam ja sam uredio i koje je onda VBZ objavio. Dakle prvenstveni posao urednika je da on odabere knjige koje će se objaviti u Hrvatskoj, tako da ja, zamislite, doma listam kataloge, ali ne sa hrpom odjeće ili tako nešto, nego sa hrpom knjiga i onda odabirete ono što mislite da ima smisla da se objavi u Hrvatskoj. Jedan od meni najdražih je Eckhart Tolle, sve njegove knjige su odlične. Njegova „Nova zemlja“ jedna je od novijih i nekako najsveobuhvatnija. Jako mi se sviđa knjiga „Koji k.. uopće znamo“, knjiga koja spaja znanost i duhovnost. Uredio sam i „Tajnu“, koja dobro objašnjava Zakon privlačnosti. Meni se čini da previše pojednostavljuje neke stvari, ali i ima svoju korist, pogotovo za ljude koji nisu najskloniji, odnosno ne izučavaju duhovnost 20 godina nego su recimo relativno novi u tome. Tako da, eto, to bih možda izdvojio.
Treba ciljati dugoročno
Ti si sretan čovjek- koja je tvoja tajna? Kako pomoći ljudima koji su nesretni?
Prvo trebaju znati da nije jednostavno, ne smiju ciljati na kratkoročan uspjeh, nego dugoročan. Dakle da se ne zadovoljavaju kratkoročnim pobjedama i malim pomacima, nego da ozbiljnim, predanim angažmanom oko toga da shvate tko oni jesu, da shvate što ih ispunjava, i da onda budu dovoljno uporni da razviju ljubav prema sebi i prihvaćanju sebe takvim kakvi jesu i sve ostale takvim kakvi jesu. To je nekad dosta kratak put, a nekada dosta dugačak. U principu ovisi o tome koliko smo si do sada zakomplicirali život, toliko će nam ga biti lakše vratiti na neku stazu gdje se stvarno osjećamo ugodno u svome tijelu, i u svojoj okolini, i da onda nakon što se osjećamo ugodno i razvijemo neki blagonaklon odnos prema sebi... nakon što razvijemo ljubav prema sebi, tek onda krećemo stvarati stvarnost i unutar sebe i oko sebe kako želimo. Dakle svakako nije jednostavno, svakako nije kratko, ali ono što je fenomenalno je da je i tekako moguće razviti sretan, ljubavan, zanesen, strastven život.
Većini ljudi koja je nezadovoljna svojim izgledom, mogu im reći da to, iskreno, polazi iznutra. Dakle postoji ogromna vjerojatnost da su zapravo nezadovoljni nekim svojim karakteristikama, nekim njihovim manama koje ne mogu dokinuti i onda to projiciraju na svoj izgled. Ja doista držim da većina ljudi nije toliko površna, da će ih više brinuti celulit, nego činjenica da ne znaju osjećati zahvalnost, da će ih brinuti predebeli gležnjevi, nego činjenica da nisu iskreni prema nikome u svom životu. Mislim da počinje od toga, a onda oni to ne prihvaćaju, pa to prebacuju na celulit i gležnjeve ili lošu frizuru, ili bilo što slično. Počinje od unutrašnjeg nezadovoljstva, prebacuje se na nezadovoljstvo oko tijela, ali da, to je realnost.
Ljubavnost i Savršenizacija
U tvojim sam knjigama vidjela dva nova pojma – Ljubavnost i Savršenizacija. Što je to?
Jako puno knjiga govori o tome da je u esenciji nas ljubav. Meni se onda čini sasvim prikladnim da sebe onda nazovemo ljubavnim osobama, odnosno ljubavnim bićima, jer doista mislim da smo satkani od ljubavi. Dakle mi imamo neku materiju i mislim da se i u toj materiji nalazi ljubavna nit ili ljubavna iskra, dakle to je ono što nas sve spaja i kada otkrijemo ljubav prema sebi i prema svima ostalima da zapravo živimo svoju svrhu.
Savršenizacija, odnosno cijela ideja paradigme pojma savršenosti je nešto što je meni osobno jako, jako drago. Mislim da je to teorija koja će preplaviti svijet duhovnosti, za jedno tri, četiri , pet godina, i zapravo polako briše onu staru paradigmu da trebamo raditi na sebi, da smo kvarljiva, ili grješna ili kriva stvorenja i trebamo raditi na sebi, da bismo u kršćanskoj ideologiji zaslužili blagoslov Božji, ili u nekakvoj klasičnoj duhovnoj, da bismo konačno bili zadovoljni sami sa sobom. Meni se čini da jesmo savršeni ovakvi kakvi jesmo, i da ćemo ako polazimo od toga shvatiti zašto smo savršeni i onda ono što nam se ne sviđa u vezi nas, da ćemo imati maksimalno mnogo poleta da to promijenimo. Ono što nam se sviđa je da ćemo imati maksimalno mogućnost da to proslavimo. Dakle savršena je samim tim i neka moja mana, jer mi pokazuje gdje sam i pokazuje mi kako mogu biti ljepši, bolji, zanosniji, sretniji. Ako polazimo od te ideje savršenosti , čini mi se da taj rad na sebi prestaje biti tako težak i zahtjevan i da si zapravo jako olakšavamo te da to počinjemo sve više doživljavati kao doista otkrivanje vlastite ljubavnosti.
Kakav je tvoj stav prema religiji, da li se kosi s poimanjem duhovnosti, ili se isprepliće?
Neki dijelovi se kose, neki isprepliću. Obično se u kršćanskoj religiji priznaje samo jedan oblik prakticiranja duhovnosti. Dakle ako se ne spominje Sveto trojstvo, sve ostalo je krivo, pogrešno, sotonističko ... Ja to ne držim, mislim da je prakticiranje duhovnosti puno raznovrsnije od čisto jednog pristupa, mislim da određenim ljudima odgovara i moj pristup, odgovara im i katolički, odgovara im budistički ili hinduistički pristup duhovnosti. Mislim da se trebaju svi pristupi jednako priznavati, mislim da nitko nema monopol na duhovnost. Određene prakse unutar kršćanske ideologije u smislu oprosta grijeha, u smislu toga da imamo posrednika između sebe i Boga, i to posrednika od kojih mnogi ne zaslužuju tu ulogu, jer, ako je već netko u direktnom kontaktu sa Bogom, onda ne bi trebao biti u direktnom kontaktu s dječacima i djevojčicama, a ni sa župljankama. Takvih primjera na žalost ima previše. Meni je to degutantno jer ne samo ti svećenici, nego i biskupi koji pokrivaju takve ljude, i nadbiskupi koji pokrivaju te biskupe, a i pape koji su znali za takve primjere, a nisu to htjeli procesuirati, nego su ih, zamislite perverzije, preselili u drugu župu da imaju novih 30 žrtava. To je skandalozno i stvarno perverzno, takve stvari mi se nikako ne sviđaju. Nedavni primjeri u Irskoj su dobar primjer takve perfidne prakse. Prekrasne kršćanske vrijednosti, oprosta, samilosti, braka, ljubavi među ljudima, obećanja ljepšeg života, odnosno ideje da se Bog brine za nas, odnosno da nas Bog voli – to su prekrasne kršćanske vrijednosti. Nekad se one ne provode u praksi tako lijepo kako u teoriji zvuče.
Poruka ljubavi u trenucima krize - sve ovisi o nama samima
U Hrvatskoj je moral prilično nizak s tendencijom daljnjeg pada. Imaš li kakvu pozitivnu poruku, poruku ljubavi za sve nas?
Izvanredno je da sve ovisi o nama samima. To je izvanredna vijest. Ono što treba napraviti jest naučiti alate kojima mi možemo stvarnost okrenuti u svoju korist, naučiti alate kojima možemo kontrolirati stvari u nama i oko nas. Dakle to je fenomenalna vijest. Svjestan sam da situacija nije lijepa, izvanredno je da to doista ovisi o nama i da to možemo okrenuti u svoju korist. Meni je predrago što ima jako puno ljudi koji su odlučili meni dati tu čast da prakticiraju određene alate ili savjete koje predlažem i da vide da funkcioniraju. Poniznost nije riječ koju obožavam, ali i dalje jako ponizno shvaćam svoju ulogu da mogu nekome pružiti bilo kakav oblik pomoći u trenutku kad im je to potrebno, tako da sve ovisi o njima.
Bio sam naivan da u prvu knjigu stavim svoju mail adresu jer sam iskreno mislio, kako su me svi popljuvali, svi izdavači u Hrvatskoj, da je prefilozofska, predosadna, prenaporna, to je bila jedna polovica, druga je govorila da sam to sve prepisao, ja sam stavio mail za one koji ipak pročitaju da mi se jave pa da malo prodiskutiramo. Prva tri mjeseca ništa – javile su mi se tri osobe, i onda je nakon toga počelo stizati, doista stotine mailova tjedno i sada više ne stavljam mail nigdje. Ali javljaju se svejedno. Od nedavno imam facebook stranicu za knjigu „Škola života“ , pa mi se mogu tamo javiti.