Plakanje satima, spavanje u mini-obrocima i krajnosti osjećaja – život s plačljivom bebom može iznimno opteretiti roditelje. Kako obiteljski život opet dovesti u normalu?
Kad više ništa ne pomaže
Tri mjeseca. To je bio magični broj, svjetlo na kraju tunela. S tri mjeseca će Leon konačno bolje spavati i neće htjeti jesti svakih sat i pol. I najvažnije, neće više toliko plakati. To su svi rekli – djedovi i bake, prijateljice, knjige o dojenčadi, kojih je Snježana B. (ime promijenjeno) nabavila u gomilama. I pedijatar ju je umirivao: s mališanom je fizički sve u najboljem redu. No dugo očekivani datum je prošao a Leonovo malo tijelo je i dalje bilo pod stalnim stresom. I dalje se budio barem svaka dva sata i došao samo na otprilike osam sati sna, kad se zbroje dnevno i noćno spavanje. I svako poslijepodne oko 17 sati započelo bi plakanje.
Dijete mi je pokušavalo nešto reći, a ja to nisam razumjela
Plakanje protiv kojeg ništa nije pomagalo – ni duda varalica, ni sat-igračka, ni sati nošenja naokolo u stilu «ja letim». Dok majka nije sama briznula u plač. «Tako sam često očajavala», prisjeća se 33-godišnjakinja, «jer sam mislila: možda je liječnik ipak nešto previdio i Leona nešto boli. To je bio taj osjećaj bespomoćnosti: dijete mi očajnički pokušava nešto reći a to ne dopire do mene. A tko bi ga trebao razumjeti, ako ne ja?»
Snježana i njezin sin nisu jedini s takvim iskustvom. Stručnjaci procjenjuju da je otprilike svaka peta beba «plačljivac». Prema definiciji stručnjaka to su bebe koje u razdoblju od tri tjedna plaču najmanje tri dana u tjednu po tri sata dnevno.
Plač koji se ne da umiriti nije jedino što roditelje iscrpljuje i čini nesigurnima: gotovo uvijek je popraćen velikim problemima sa spavanjem.
Mišljenja o tome je li danas više takve djece nego ranije, su podijeljena – no u svakom slučaju se taj fenomen danas shvaća ozbiljnije. U korist onih koji pate od toga. «Nije mi bilo lako tražiti pomoć», sjeća se Snježana, «to bi bilo kao priznavanje krivice: sad imaš dijete i ne možeš izaći s time na kraj». Omiljeno i neodređeno objašnjenje «tromjesečni kolici» nije je uvjerilo – doista, ni aktualne medicinske studije ne mogu dokazati povezanost pojačanog plakanja i probave.
Mali osjetljivci
No znanstvenici koji proučavaju dojenčad, liječnici i iscjelitelji se slažu u jednom: plačljivci pate od «poremećaja regulacije». To znači: iznimno su osjetljivi i time razdražljiviji od ostalih beba. Slično odraslom čovjeku koji nakon uznemirujućeg filma ne može spavati – samo što za preosjetljivo dojenče i viseća pokretna igračka iznad stola za previjanje može biti previše. Radi li se tu o urođenim sklonostima? Da – ali iskustva majki govore da to nije sve jer niti jedan "plačljivac" nije isti i različitoj djeci različite stvari izazivaju suze.
Prvo vrijeme s bebom nalikovalo je stalnom ispitivanju
Ovako je bilo kod Snježane: prvo je sve nalikovalo porodu iz slikovnice, no nakon dvanaest sati je zapelo. Liječnica je savjetovala hitan carski rez. «Moj dečko Danijel i ja smo oboje plakali, toliko smo bili razočarani», sjeća se. Nakon što je babica roditeljima pokazala dijete («Najsretniji trenutak u životu!»), šok je ubrzo bio zaboravljen, no novopečena majka je već u bolnici primjetila da je njezina beba manje uravnotežena od ostalih. Doduše brzo je uvidjela da Leon uglavnom mirno zaspe na prsima. No jedna medicinska sestra ju je opomenula da bi bilo bolje da to ne prijeđe u naviku. To je Sibylle učinilo još nesigurnijom. «Još sam u trudnoći stalno imala na pameti: ne smiješ sada griješiti, nešto nezdravo jesti ili previdjeti neku opasnost», priča ona. «Leonov nemir me doista činio nervoznom – i to se opet prenosilo na njega. Osjećala sam se kao da sam stalno na testu.»
Slušati unutarnji glas
Otac Danjiel uložio je sav trud u podršku majci i djetetu. Preuzeo je cjelokupno kućanstvo i ostao priseban u teškoj situaciji. «Primjetili smo da smo dobar i jak tim i da smo se kroz ovo još više zbližili», prisjeća se Snježana.
Manje stabilna partnerstva dodatno trpe: kad su živci na rubu, jedna pogrešna riječ dovodi do provale ljutnje. Jedno prema drugome – ali i prema djetetu, jer se osjećaj bespomoćnosti može pretvoriti u agresiju. Leonova majka je jako brzo pronašla način na koji će se s tim nositi. «Ponekad me njegov plač jednostavno dovodio do ludila. Tada je bijes bio gotovo velik kao suosjećanje. U takvim trenucima bih jednostavno otišla u drugu sobu i udarala jastuk». No plačljivci su često žrtve zlostavljanja: impuls, uzeti urlajući svežnjić i tresti ga, može biti prejak. To je za dojenče opasno po život.
Konačno mi je uspjelo umiriti dijete
Snježana je na kraju sa sinom otišla pedijatru. Imala je sreće: liječnica je bila smirena i iskusna i dala joj je neprocjenjive savjete kako da umiri svoju bebu. «Brzo sam shvatila da se mogu osloniti na vlastitu intuiciju». Dojiti u snu, donijeti bebu u svoj krevet – zašto ne ako to odgovara svima?
Nakon nekoliko sesija, majci i djetetu je krenulo bolje: «Leon se smekšao, miruje – prava beba-Buda», kaže Snježana s olakšanjem. Konačno ima osjećaj da se njezine geste pune ljubavi konačno primaju: «On i dalje puno plače – ali sad ga mogu umiriti. Ogromna razlika!»
I noći su mirnije: doduše Leon se i s pet mjeseci budi svaka dva i pol do tri sata i opet zaspe nakon dojenja. «Naravno da sam malo zavidna kad slušam majke čija djeca spavaju šest sati u komadu – ali, zato je Leon tako divna, mala osoba. Sada puno više uživam u životu s njim.» Želja za još djece je i dalje tu: Leon će u svakom slučaju dobiti još jednog bracu ili seku.
Izvor: Roditelji.hr