. I dok se još spremaju, mama pita dječaka: "Želiš ići kod tete Maje na igranje?". I dječak kaže "Ne". Mama mu puna nade krene objašnjavati: "Ali imamo plan, dogovorili smo se s njima i oni nas čekaju". Umjesto razumnog "OK", dječak počne plakati, vrištati, negodovati, odbijati bilo kakav dalji razgovor ili suradnju s mamom. Mama je nemoćna i može učiniti samo dvije stvari od kojih je jedna lošija od druge - prisiliti ga da ide ili jednostavno ostati doma. Možda je dječak u tom trenutku bio umoran, možda je vani bilo oblačno ili je padala kiša, možda nije jasno shvatio što će se događati kod tete Maje. Bez obzira što se dogodilo u dječakovoj glavi, mama je na kraju morala otkazati igranje i na taj način zeznula i dogovor s prijateljicom.
Ljutita i tužna osvijestila je što je učinila krivo i obećala si da više nikada neće pitati sina da li nešto želi ili ne želi učiniti, posebno ako je to već dogovoreno. Isto tako je osvijestila vlastitu tendenciju da svoju djecu pita za mišljenje oko gotovo svega: "Budeš si sada stavio cipele?", "Hoćeš pojesti mrkvice ako ti mama skuha?", "Ideš sada prati zubiće?".
Priča ove mame tipična je zamka u koju upadaju mnogi roditelji mališana starijih od 2 godine. Njihova su djeca premala da bi racionalno o nečemu razmislila i donijela logičnu odluku oko nekih izbora koja im svojim pitanjima dajemo. Tako maleno dijete ne razumije smisao poruke, ali razumije da ste mu nešto dali na izbor, odnosno da ste mu svojim pitanjem ostavili otvoren prostor da ono odgovori s "ne", odnosno da odbije učiniti ono što od njega tražite.
Pitanje "Ideš si sada prati zubiće?" ili "Hoćeš li pojesti ručak?" zapravo za vas nije pitanje izbora. Vi želite da si dijete opere zubiće ili pojede ručak i očekujete odgovor "da". A ipak djetetu dajete prostora da ono kaže "ne". Kako odrastaju "ne" će postati puno češći odgovor, jer će djeca ubrzo shvatiti da upravo "ne" izaziva vašu reakciju i pažnju i da s "ne" mogu otvoriti pregovore i u konačnici možda doći na svoje.
Zašto roditelji daju djeci izbore koji zapravo nisu izbori?
Možda zato što žele da dijete dobije osjećaj da je svijet vrelo raznih mogućnosti. Možda zato što ne žele biti roditelji koji će vikati i naređivati. Možda zato što su čuli da djeci treba davati izbore kako bi dobili osjećaj kontrole. Istina je da mnogi psiholozi preporučuju da djeci dajemo izbore, posebno kad su oko nečeg tvrdoglava i razdražljiva, ali važno je znati davati izbore na pravi način.
U našim slučajevima to bi bilo:
Umjesto "Želiš ići k teti Maji na igranje?", djetetu je bolje reći "Hoćeš li na igranje nositi autiće ili loptu?" Umjesto "Budeš si sada stavio cipele?", djetetu je bolje reći "Budeš si obuo plave ili smeđe cipele? Koje su ti ljepše?" Umjesto "Hoćeš pojesti mrkvice koje ti je mama skuha?", djetetu je bolje reći "Hoćeš da od mrkvica koje budeš pojeo napravimo auto ili kuću na ovom tanjuru?" Umjesto "Ideš si sada prati zubiće?", djetetu je bolje reći "Hoćeš da s tobom ide prati zubiće mama ili tata?".
Jer u konačnici, ako idete van, dijete mora obuti cipele. Ako ste za večeru skuhali mrkvicu, želite da je dijete pojede, a ako je vrijeme za spavanje, vi želite da si opere zubiće kao što ste ga učili.
Stoga djetetu to upravo tako treba i komunicirati. Iako vam se to ne čini tako na prvi pogled, djeca zapravo trebaju granice i jasne direktive.Isto tako, morate imati na umu da se granice i direktive mogu komunicirati djeci na nježan i blagi način i to tako da im upute dajemo na jednostavan, jasan i precizan način u blagom tonu. Cilj je da se postavljanjem granica (zahtjeva i pravila) kod djeteta stvori osjećaj dosljednosti, a time i sigurnosti.
Zato sljedeći put kad želite da dijete nešto učini, ne pitajte ga da li ono to želi već mu objasnite kako će biti.
Na primjer: "Uskoro ćemo se spremiti i ići kod tete Maje na igranje. Sigurna sam da će ti tamo biti lijepo. Hoćeš li na igranje nositi autiće ili loptu?". Ili "Idemo u šetnju i oboje ćemo obuti cipele. Ja ću ove bijele. Budeš si obuo plave ili smeđe? Koje su ti ljepše?". Ili "Danas za večeru kuham fine mrkvice i meso. Hoćeš da od mrkvica koje budeš pojeo napravimo auto ili kućicu na tanjuru?".
Ako se svejedno dogodi negodovanje, sljedeći korak je da se spustite u čučanj i djetetu priznate njegove osjećaje. "Znam da si danas malo umoran i ljutit. Ako se ne voliš igrati kod tete Maje drugi put se neću dogovoriti, ali danas idemo pa ćemo vidjeti da li ti se to sviđa ili ne".
Djetetu će se svidjeti što ste odvojili trenutak da se povežete s njegovim osjećajima i da ih verbalizirate. Ono mora čuti kako se osjeća, jer si samo to ne zna objasniti. I mora znati da uvažavate njegove osjećaje, ali želite da se pravila poštivaju.
A što se tiče vaše želje da djetetu pružite okolinu koja mu pruža nepregledne mogućnosti, to je zapravo vrlo romantična predodžba svijeta u kojem živimo. On nije bez granica i bez ograničenih mogućnosti. I s tim ograničenjima dijete će se kad tad susresti, pa je čak i poželjno da što prije nauči da postoje neka pravila, da postoje zidovi i granice koje se ne mogu samo tako preskočiti.
Možda se sve skupa čini teško, ali kada osvijestite vlastite riječi upućene djetetu (zahtjeve, pitanja, objašnjenja) shvatit ćete da istog trenutka sve možete ispraviti počevši sa jednostavnom rečenicom "Vrijeme je za pranje zubića".