Problemi u školi, neprihvaćanje vršnjaka, ili pak obiteljske nesuglasice – sve su to poteškoće na koje u osjetljivim godinama mogu naići. I dok se neki mališani s takvim problemima mogu nositi i o njima otvoreno pričati, oni malo osjetljiviji s pojedinim se situacijama ne mogu samostalno snositi.
Kada je do djeteta nemoguće doprijeti jednostavnim razgovorom, jedna od opcija je i – terapija igrom. Riječ je o jedinstvenom pristupu emocionalnim problemima koju je u Hrvatskoj prvi počeo primjenjivati Centar Proventus, centar za edukaciju i psihoterapiju.
Posljedice stresnih situacija
Terapija igrom u svijetu je već dulje vrijeme prepoznata kao iznimno učinkovita, dok se u Hrvatskoj sustavno počela provoditi 2010. godine. već dvije godine kasnije organizirane su i prve edukacije stručnjaka na ovom području. Riječ je o individualnoj terapiji koja se s mališanom provodi jednom tjedno, u trajanju od 40 minuta.
Individualna terapija igrom provodi se kod djece predškolske i školske dobi, uglavnom između 3. i 12. godine života. Psihoterapeutkinje Tatjana Gjurković i Tea Knežević iz Proventusa kažu kako djeca u Centar dolaze uglavnom zbog posljedica nekih stresnih situacija kao što je razvod roditelja ili određenih strahova koji se javljaju kod mališana. Velik broj terapija odnosi se i na djecu koja općenito imaju poteškoća s iskazivanjem emocija, ali i mališane koji imaju problema s agresivnim ponašanjem prema drugima.
Iako je proces terapije igrom dosta individualan, iz Centra Proventus ističu kako je pozitivne pomake moguće vidjeti već nakon prvih desetak susreta s djetetom.
Pristupi u provođenju terapije igrom
Osnovna ideja ove vrste terapije jest da dijete kroz simboliku i igru prikaže svoj unutarnji svijet, ističe Tatjana Gjurković. Kroz samo promatranje njegovih reakcija moguće je procijeniti što ono misli o sebi i drugima, kao i koja je iskustva doživjelo iako o tome ne želi pričati. Igra zapravo djetetu predstavlja isto što odraslima predstavlja razgovor, kad je rješavanje problema u pitanju.
Ovisno o poteškoćama s kojima se dijete susreće, bira se i pristup koji će se u ovoj vrsti terapije koristiti. Tea Knežević napominje kako je moguće koristiti dva pristupa – nedirektivni ili direktivni. Odabir ovisi i o tome koliko je dijete već uključeno u terapiju, a pristup se s vremenom, prema potrebi, može i promijeniti.
Nedirektivni pristup ostavlja samom djetetu više prostora. Mališanu se tako tijekom igre postavljaju samo one granice koje su nužno potrebne. Dijete samostalno koristi igru kako bi iz nje uzeo ono što mu je potrebno, dok psihoterapeut prati njegove reakcije. U tijeku igre tako dolazi do spontanog „otvaranja“ mališana te on upravo iz načina igre „uzima“ ono što mu je u tom trenutku potrebno ili pak počinje iskazivati neke neugodne osjećaje.
Direktivni pristup češće se koristi kod nešto starije djece, prvenstveno školaraca. Ova vrsta terapije podrazumijeva unaprijed isplanirane aktivnosti i igre za dijete, ili čak otvoreno pričanje o problemu s kojim se susreće.
Još jedna skupina djece uključena je u ovu vrstu terapije igrom, a riječ je o darovitoj djeci. Tea Knežević kaže kako upravo ova skupina često ima poteškoća s emocionalnim reakcijama, ali je napredak ostvariv upravo kroz poseban pristup u komunikaciji s njima.
Nekoliko kategorija igračaka
Djeci je prilikom provođenja terapije igrom na raspolaganju više kategorija igračaka. Igračke su tu prvenstveno zato da bi se dijete kroz njihovo korištenje moglo simboličko izražavati. Tako su mu na raspolaganju razne figurice ljudskog oblika ili životinje, likovi iz crtića, superjunaci, ali i nešto „primitivnije“ igračke poput kamenčića, drveta i slično, pomoću kojih mališan može dočarati određenu situaciju. Osim igračaka, naglasak je i na kreativnim materijalima poput olovki i bojica, te materijalima za modeliranje kao što su glina ili pijesak.
Tea Knežević istaknula je još jednu važnu skupinu igračaka, a to su „agresivne igračke“. Radi se o predmetima poput plastičnih ili spužvastih mačeva, plastičnih pištolja te figurica koje mogu imati, primjerice, izražene zube. Upravo kroz njih mališani će često izražavati osjećaje frustracije. Takav oblik igre s vremenom će im postati „ispušni ventil“ te će se s navedenim osjećajima lakše moći nositi u svakodnevnom životu.
Edukacija roditelja
U terapiji igrom velik je naglasak stavljen i na roditeljsku ulogu. Nakon što psihoterapeut s mališanom završi susret u trajanju od 40 minuta, slijedi 20 minuta razgovora s roditeljima. Tijekom razgovora pokušava se postići osjećaj roditelja za ono što se u psihološkim terminima naziva empatičko reflektiranje. To znači da bi roditelj na djetetove emocije trebao naučiti primjereno reagirati. U slučaju da primijeti kako je mališan tužan, poželjno bi bilo koristiti ton glasa kojim pokazuje empatiju i razumijevanje za ono što prolazi.
Uz to, poželjna je i verbalizacija djetetovih osjećaja od strane roditelja. Kada roditelj primijeti neku od emocija kod mališana trebao bi njen naziv jasno izgovoriti djetetu. Tatjana Gjurković objašnjava kako upravo verbalizacijom dijete počinje prepoznavati svoje emocije, što je prvi korak u razvijanju emocionalne i socijalne inteligencije.
Uz to što će roditelji tijekom ovih razgovora naučiti bolje razumjeti svoje dijete, isto će tako pronaći i način da se sami lakše nose s poteškoćama kroz koje dijete prolazi. Mnogi roditelji u ovakvim situacijama imaju problema sa samoregulacijom, budući da nisu sigurni na koji bi način trebali reagirati. Kroz razgovore sa stručnjakom trebali bi steći upravo tu vještinu, a kada se to jednom i dogoditi velike su šanse da će se mališan lakše opustiti u njihovoj prisutnosti te početi verbalizirati sve poteškoće koje u tom trenutku prolaze njegovom glavicom.