Roditelji su ponekad skloni promatrati ovu izjavu kao prolazni dječji hir i znak razmaženosti, no sve više istraživanja pokazuje da ova pobuna može biti pokazatelj dubljeg problema - straha od škole. Školska fobija sve je prisutnija među djecom, a ovome vjerojatno pridonose sve opsežniji školski programi i sve veći pritisci nad djecom u pogledu uspjeha i postignuća. Već u prvom razredu osnovne škole, od prvašića se očekuje poznavanje abecede i brojki, te vještine čitanja i pisanja. U drugom i trećem razredu već imaju po dva sata domaće zadaće svaki dan, obveznu lektiru, po nekoliko usmenih i pismenih ispitivanja u istom danu te se mnoga djeca počinju tužiti kako su bolesna i kažu da ne žele ići u školu.
Najčešće djeca koja osjećaju strah od škole pokazuju razne simptome stresa i straha vezanih za tjeskobu. Djeca, pogotovo ona predškolske dobi, često govore o strahu pred školom i traže podršku roditelja: Možeš li ostati samnom u školi?, Moram li ići?, tuže se da ih boli želudac ili glava. Mnoga djeca odjednom počnu imati probleme sa spavanjem i počnu tražiti da spavaju sa svojim roditeljima. Neka razviju poremećaj zvan školska fobija tj. odbijaju ići u školu i toliko se boje da ih se ne može nagovoriti da uđu u školsku zgradu. Ako i dođu do škole, onda plaču, žale se na bolove i bolesti. Važno je napomenuti da ova djeca nisu zločesta ili prkosna, već očajnički pokušavaju izbjeći situaciju koja ih plaši.
Što mogu roditelji napraviti kako bi pomogli djeci izbjeći strah od škole?
Ako dijete kreće u školu, preporuča se odvesti ga na razgledavanje škole nekoliko dana prije početka nastave i pričati mu o vlastitim pozitivnim iskustvima iz škole. Ako dijete ima strah od nepoznatih društvenih situacija ili upoznavanja novih ljudi, poželjno je na primjer, dogovoriti igranje s nekim budućim učenicima iz djetetovog razreda. Ako roditelj osjeti da će prijelaz za dijete biti težak, preporuča se razgovor s ravnateljem u proljeće prije početka školske godine i redoviti odlazak na "informacije" tijekom školske godine.
Kako da roditelji postupe kad im dijete kaže da je bolesno i da hoće ostati kod kuće?
Prije svega, uvijek je dobro otići liječniku, i provjeriti o kakvim se fizičkim simptomima radi. Ako je dijete zdravo, razmislite što se s njim događa i postoji li neki drugi razlog zbog kojeg odbija odlazak u školu. Pokušajte uvidjeti koje probleme dijete ima u školi i kod kuće. Razgovarajte i pitajte dijete i učitelja/icu je li se možda dogodilo nešto uznemirujuće - zadirkivanje ili nasilje među djecom, koje je sve češći uzrok dječjeg odbijanja odlaska u školu.
Jesu li roditelji ikad uzročnici školske tjeskobe?
Iako roditelji nikad nisu jedini odgovorni, postoje neke osobine i ponašanja roditelja koje mogu pospješiti strah od odlaska u školu. Postoje roditelj koji su u životu prošli kroz puno teškoća i traumi, bili su zlostavljani u djetinjstvu ili doživljavaju nasilje u braku te se za utjehu oslanjaju na svoje dijete, koje im postaje uporište. Djeca ovakvih roditelja teže se odvajaju jer osjećaju da ih roditelj treba. Ponekad roditelji iz raznih razloga počinju dijete doživljavati kao vrlo ranjivo i postaju snažno zaštitnički nastrojeni. Ovo se može dogoditi u slučajevima kad je dijete preboljelo, ili boluje od neke teške bolesti ili je od prvih dana bilo jako sramežljivo i emocionalno zahtjevno.
Kada djetetu pružiti profesionalnu pomoć?
Ako ste nekoliko tjedana pokušavali, na sve moguće načine potaknuti dijete da krene u školu, a dijete se i dalje buni, ima probleme sa spavanjem, izbjegava društvo ili je uvijek zabrinuto ili tužno - onda je krajnje vrijeme da posjetite stručnjaka. Školska tjeskoba nije psihijatrijska bolest, ali ako je stanje ozbiljno, može biti simptom anksioznog poremećaja. U nekim slučajevima, kad se tjeskoba ne liječi može završiti depresijom.
Za djecu s blagim i umjerenim simptomima tjeskobe, tretman najčešće počinje tzv. kognitivno-bihevioralnom terapijom koja uči kako se opustiti i kako ovladati društvenim vještinama. Bilo da se obraćate socijalnom radniku, psihologu ili psihijatru, izaberite nekoga tko je specijalist u radu s djecom te vodite računa o tome da postoji dobra komunikacija između vas, učitelja/ice i stručnjaka kojeg dijete posjećuje.