- Tisuću puta sam mu rekla, petsto puta ponovila, uvijek ga iznova upozoravam, pokušavam mu objasniti, nagovoriti ga, pridobiti na suradnju, urazumiti - ovom rečenicom roditelji se često žale na neželjena ponašanja svog djeteta. Čini li se i vama da riječi, upozorenja, opomene, upute, savjeti, smjernice, nikuda ne vode u pokušajima da riješite neki problem s djetetom?
Dobra je vijest da sve to možete promijeniti tako da krenete od samoga sebe.
Da. Nevjerojatno zvuči, ali roditelji često zaborave na dvije vrlo važne činjenice koje im itekako mogu pomoći u odgoju i pridobivanju djeteta na suradnju, ukoliko ih osvijeste:
1. I djeca i odrasli slušatelji pamte samo 10% onog što se govori, 40% kako se govori, a 50% se odnosi na dojam koji ostavlja govornik putem neverbalne komunikacije. Dijete puno više uči i pamti iz vašeg govora tijela, boje i intenziteta vašeg glasa, dodira, pogleda, izraza lica, izgleda, gestikulacije, iz načina kako i čime popunjavate svoj osobni prostor, pa čak i iz vaše šutnje. Neka nova istraživanja pokazuju kako svako ljudsko biće ima "nevidljivi" radio u sebi koji na vrlo suptilnim razinama detektira valove energije koje emitiraju ljudi iz njihove okoline. Djeca tu nisu izuzetak.
2. Ono na što roditelj svjesno ili nesvjesno stavlja preveliki fokus i naglasak, na to će ga stavljati i dijete, pogotovo ako shvati da je to način da zadobije roditeljsku pažnju ili dođe do svog cilja.
Što to znači?
Nevažno je što govorite, ako vaša neverbalna komunikacija djetetu odašilje drugačije signale. Dijete vas neće čuti, ako mu primjerice govorite da se ne smije bojati doktora i da mora ići na pregled, ako ga se i vi sami bojite i ako je odlazak u ordinaciju i za vas mučno iskustvo. Dijete će "nanjušiti" da se i vi bojite, da ste nesigurni i iskoristit će tu vašu slabost da stvori dodatne probleme i eventualno izbjegne doktora.
Djeca podsvjesno, nikada to nije proračunato i namjerno, iskorištavaju takve situacije kako bi nametnuli svoju volju, istjerali svoju stvar, dobili ono što oni žele. Nije ni čudo da se neki roditelji osjećaju da ih dijete manipulira i ne znaju kako su se uopće doveli u tu situaciju.
Postoji nekoliko područja koja djeca najčešće koriste kako bi provodili svoju volju ili dobili roditeljsku pažnju.
1. Odbijanje hrane i problemi prilikom hranjenja
Opsesija svakog roditelja je da dijete mora dovoljno jesti, što zdravije jesti i dobivati preko hrane sve što mu je potrebno za zdrav rast i razvoj. Ako dijete počne odbijati pojedine namirnice (najčešće je to povrće, mlijeko ili meso) roditelj s vremenom postaje nervozan, nemoćan, jadan. Ako se ne radi o bolesti ili poremećaju u prehrani te ako se dijete naglo preobratilo od svejedca do izbirljivca, vjerojatno je u pitanju nadmudrivanje. Kad dijete shvati, a shvati to vrlo brzo, da mamu i tatu njegovo nejedenje izbezumljuje, da mu odjednom pridaju puno veću pažnju kada se sjedne za stol, da je jedenje ili nejedenje oružje kojim može dobiti nešto drugo, malena mudrica itekako će koristiti tu spoznaju i moć da vodu okreće na svoj mlin. Što će roditelj više pažnje i fokusa stavljati na njegovo jedenje ili nejedenje, što će biti zabrinutije i napetije, to će dijete korak po korak pomicati granice i produbljivati problem. Mali broj roditelja zastane i razmisli: "Zašto se osjećam uspaničeno, zabrinuto i nemoćno?". Odgovor je - zato što vas je strah. U pozadini je uvijek neki roditeljski strah - da će dijete biti gladno, da će mu oslabiti imunitet, da će se zbog toga razboljeti, oslabiti... Taj strah vezan za othranjivanje djeteta je praiskonski i nema se svrhe protiv njega boriti, ali bilo bi ga dobro osvijestiti i u skladu s time početi postupati razumno. Kada roditelj shvati da se ovdje manipulira njegovim strahom, situaciju može okrenuti preko noći. Prvo i osnovno roditelj može reći: "Dosta mi je borbe. Ne želiš jesti? Ne moraš. Dođi mi kad budeš gladan". Osim riječi i stav roditelja treba se promijeniti od zabrinutog i napetog, prema opuštenom i smirenom. Fokus se treba maknuti s hrane i prihvatiti djetetovu odluku da ne jede. Ali ako ne pojede ručak koji mu je ponuđen, roditelji trebaju biti složni (i svi ukućani koji sudjeluju u brizi za dijete) da se djetetu ne kuha nikakva alternativna hrana, da mu se ne daju u zamjenu slatkiši niti bilo koji ustupak. Važno je djetetu svaki puta ponuditi obrok i uvijek mu iznova ponuditi opciju da poštuje rutinu. Važno je i biti ustrajan dok dijete ne shvati da se neće izvući nikakvim igranjem, pregovaranjem, nadmudrivanjem ili korištenjem vaše slabe točke. A što je sa strahom? Racionalizirajte ga. Shvatite da je glad urođena potreba i da dijete neće za dan ili dva umrijeti od gladi. Kad doista ogladni, doći će po svoj ručak, večeru ili doručak. Imajte na umu da ste vi roditelj, vi ste odgojitelj i vi postavljate pravila, a takvu poruku trebate odašiljati cijelim svojim bićem, ne samo pustim riječima "jedi, molim te jedi".
2. Odbijanje spavanja i problemi sa spavanjem
Ako dijete ne spava, ono postaje razdražljivo, remeti se rutina, sve zajedno može imati posljedice na njegov razvoj, uspjeh u školi, zdravlje. I roditelji u takvim okolnostima ne mogu predahnuti, i oni postaju umorni i razdražljivi i tu se začarani krug zatvara. Spavanje je još jedno područje u kojem mala djeca, ako nisu bolesna ili ako nemaju neki dijagnosticirani zdravstveni problem, često zapravo reagiraju na roditeljske emocije i atmosferu u kući. Kada dijete iznenada počne imati problema sa spavanjem, psiholog će uzrok tražiti u nekim promjenama koje su se u obitelji dogodile. Naime, često se dogodi da roditelji prolaze kroz neku krizu koja izravno ne bi trebala utjecati na dijete ili je dijete uopće ne može shvatiti (bolest nekog člana obitelji, prijatnja gubitka posla, mobing na poslu i slično), ali stres, napetost, strah i nesigurnost kod mame i tate, neverbalnom se komunikacijom jednostavno preslika na bazični osjećaj djeteta. I ono postane nesigurnije, plačljivo, traži puno više pažnje, a sve zato što osjeća da nešto s roditeljem nije u redu. U ovom slučaju roditelji trebaju razmisliti je li došlo do nekih promjena koje su njih izbacile iz takta ili do pojave negativnih osjećaja koje su možda nehotice prenijeli na dijete. Kada to osvijeste, možda mogu lakše shvatiti zašto je njihovo dijete postalo odjednom razdražljivo i neposlušno kad je spavanje u pitanju. Kada roditelj "probavi" vlastite strahove i negativne emocije, moći će se smirenije i s više strpljenja i pažnje posvetiti ponovnom uvođenju rutine u život svojih mališana. I to bez puno priče, prisile, upozoravanja i prijetnji.
3. Odbijanje odlaska u vrtić ili liječniku
Separacijska anksioznost ili strah od odvajanja od roditelja, vrlo često je samo zrcalni prikaz straha roditelja zbog odvajanja od djeteta. Isto tako, strah od odlaska liječniku vrlo često je na neverbalnoj razini prenesen s roditelja na dijete. Kada dijete osjeti zabrinutost kod mame ili tate, kada osjeti nesigurnost, napetost i strah kod onih koji se brinu o njemu, počet će pružati otpor prema životnim promjenama ili nepoznatim situacijama i ljudima. Ponekad roditelji uvjeravaju dijete da će mu u vrtiću biti lijepo ili da se nema čega bojati kod doktora, a ni sami u to ne vjeruju te njihova boja glasa, neuvjerljivost, izrazi lica i zamišljenost, djetetu odaju potpuno suprotnu, ali još snažniju poruku od onog što roditelj govori. Prije bilo kakve velike životne promjene u djetetovoj svakodnevici (polazak u vrtić, odlazak u bolnicu, putovanje roditelja, nova teta čuvalica, prvi odlazak na more bez roditelja i slično), bez obzira koliko ona bila velika ili mala, roditelji trebaju sami sa sobom riješiti da je to dobro za njihovo dijete, da je to normalni tijek života i odrastanja, da se dijete treba socijalizirati ili osamostaliti, naučiti nešto što će mu biti korisno za cijeli život. Tek kad se roditelj riješi vlastitih nesigurnosti, dvojbi i briga, može stati pred dijete i osim verbalno, pokazati mu i svojim stavom i energijom da će sve biti u redu i da se dijete ne treba brinuti.
4. Odbijanje suradnje kod svakodnevnih obaveza
Najveći problem za roditelje svakako je neposlušnost djece da učine ono što se od njih traži. Bilo da se radi o pospremanju igračaka, odijevanju, zamolbi da se smire ili da nešto ne rade, mališani će pronaći načina da izbjegnu obavezu ili roditeljsku uputu. Iako si je to teško priznati, korijen ovakvog ponašanja je u popuštanju roditelja i to upravo na neverbalnoj razini. Djeca nisu postala neposlušna ili prgava preko noći. Sigurno se nekad dogodilo da roditelj govori jedno, ali neverbalna poruka i ono što misli su sasvim suprotni i drugačiji. Na primjer, ako dijete prosipa smokić po podu, a mama mu kaže da to očisti, iako to uopće ne očekuje i već je spremna sama sve počistiti uz pomisao "a što ću njega tako malog sada s tim opterećivati, pa nije to napravio namjerno", dijete će njezine zamolbe početi ignorirati kod svih sličnih situacija. Ili ako tata kaže mališanu da se smiri ili neće dobiti mobitel da igra omiljenu igricu, a onda mu ga ipak stavi u ruke čak i nakon što ga dijete nije poslušalo, time je dao poruku da disciplinskih mjera zapravo nema, da je "slab" na dijete, da samo glumi strogoću i da kad se bilo čime prijeti, to zapravo uopće ne misli. Kada dijete osjeti da roditelj zapravo ne misli ono što govori, pronaći će načina da zaobiđe i obavezu i kaznu. Ukoliko žele da se dijete ponaša na određeni način, roditelji ne smiju samo slati prazne poruke, već svojim glasom, držanjem, stavom i cijelim bićem pokazati djetetu da su oni roditelji i da im je stalo da se neka pravila u domu poštuju. No prije no što roditelj odluči biti roditelj i autoritet, mora sebi u glavi jasno postaviti zašto to radi za svoje dijete: "Radim to za njegovo dobro, želim ga dobro odgojiti, važno mi je da obavlja svoje zadatke i bez obzira koliko prosvjedovao, plakao i dramatizirao, na meni je da ga usmjeravam, na meni je da mu određujem granice i da ga osposobim za samostalan život. Ako to od njega zahtijevam, ništa mu od djetinjstva ne oduzimam, ništa mu neće biti i od mojeg vodstva i lekcija može samo profitirati u životu". Kada roditelji to jednom odluče, važno je biti smiren, dosljedan i ustrajan dok djetetu neke obaveze ne prijeđu u naviku i rutinu, pa se o njima više ni ne treba raspravljati.