. Ovaj potez odmah nam se učinio pozitivnim, osobito u kontekstu sve većeg problema izoliranja, zadirkivanja, pa čak i zlostavljanja djece na temelju onog što imaju ili nemaju na sebi. Odlučili smo detaljnije istražiti ovu temu i saznati - imaju li uniforme doista pozitivan učinak na sigurnost i socijalizaciju djece, učenje i školu općenito?
Odmah ćemo otkriti da stručnjaci, koji ovaj problem u razvijenim zemljama (posebice u SAD-u) proučavaju i mjere već godinama, kažu - i da i ne. Debata "za" ili "protiv" školskih uniformi u mnogim zemljama još uvijek traje, a o ovom pitanju puno za reći imaju i djeca, i roditelji i učitelji.
Povijest školskih uniformi
Prve školske uniforme datiraju iz vremena pada Rimskog carstva (5. stoljeće). Zabilježeno je da su dječaci koji su pohađali sate pjevanja kao pripremu za svećeničko školovanje, nosili jednaku odjeću. Tijekom srednjeg vijeka, djecu su podučavali svećenici. Nastavu su pohađali samo dječaci, ali nema informacija jesu li bili uniformirani.
Tek u 16. stoljeću, Engleska postaje prva nacija koja uvodi obvezne uniforme za svoje učenike, ali s neplemenitim ciljem - kako bi se siromašna djeca koja su pohađala tzv. dobrotvorne školske programe, razlikovala od učenika elitnih škola iz bogatih obitelji. Tek u 19. stoljeću uvode se uniforme u elitne škole kada one postaju norma, ali, štoviše, i vrsta opsesije.
Prema engleskom modelu, školske uniforme su za svoje elitne škole preuzele SAD, Australija i neke druge zemlje kapitalističkog svijeta više kao znak pripadanja društvenom sloju i isticanja identiteta. Tijekom 20. stoljeća uniforme su uvele i mnoge državne škole radi problema koje ćemo navesti u nastavku članka, a raspirila se i debata o njihovim prednostima i manama. Mnoge komunističke zemlje također su uvodile uniforme u škole, ali više s ciljem da se istakne jednakost svih učenika u skladu sa socijalističkom ideologijom.
Na portalu Novosti.com pronašli smo nekoliko informacija o školskim uniformama u Hrvatskoj. Školska se uniforma u nas pojavljuje već potkraj 19. stoljeća. Za djevojčice se najčešće sastojala od crne kute i francuske kape (prva polovica 20. stoljeća). Dječaci su uglavnom nosili crne kape sa štitnikom i pozlaćenim brojem razreda koji pohađaju. Tijekom druge polovice prošlog stoljeća boja kute postupno se mijenja – najčešće se nose kute plave boje. Nose ih i djevojčice i dječaci.
Školske su se kute nosile iz više razloga. Najprije, trebale su zaštititi dječju odjeću od prljanja i uništavanja, sakriti neprikladnu odjeću ponekih učenika, ali i poslužiti da se učenike lakše prepozna na ulici ili u školi te da se nitko posebno odjećom ne ističe. U svečanim se prilikama u školi do 1990. godine nosilo pionirsko odijelo.
Razlika između uniforme i kodeksa odijevanja
Kodeks odijevanja (dress code) nije toliko restriktivan kao model uniformi. Spomenuta OŠ Antuna Mihanovića zapravo je uvela kodeks odijevanja prema kojem je određeno da će djeca nositi traperice ili traper suknje te polo majce u crvenim (za djevojčice) i plavim (za dječake) bojama. Na majicama su izvezeni inicijali škole kako bi djeca razvila osjećaj pripadnosti školi.
Uniforma podrazumijeva točno propisane odjevne predmete, primjerice, identične suknjice i hlače, štrampice i čarape u određenoj boji, identične košulje i kravate te sakoiće s izvezenim logom škole te cipele. Uniforma podrazumijeva i ograničenu paletu boja. Najčešće je dvobojna (tamnoplavo-bijelo, bež-bijelo) s nekim detaljem u jarkoj boji (npr. crvena ili žuta kravata, čarape, marama ili kapica). Mnoge škole koje propisuju nošenje uniforme zabranjuju neke druge osobne dodatke kao što su nakit, satovi, kape, marame i slično.
Argumenti "za" školske uniforme
- Učenici i roditelji su pod manjim svakodnevnim pritiskom što odjenuti
- Uniforme su jeftinija opcija za roditelje, ako se gleda period od cijele školske godine
- Učenici manje izostaju s nastave
- Uniforme pridonose tzv. atmosferi učenja
- Učenici se više koncentriraju na učenje, a manje na osobne stvari
- Uniformiranost umanjuje zadirkivanje i zlostavljanje te nasilje među učenicima
- Društveni konflikti među učenicima se smanjuju jer se ukida procjenjivanje po odjeći koju dijete nosi
- Uniforme se mogu predati novim generacijama i na taj način reciklirati
- Puno se lakše identificiraju uljezi koji ulaze u školu
- Učitelji postaju objektivniji prema učenicima
- Do izražaja dolazi osobnost djeteta, a ne obiteljsko podrijetlo i status
- Manje je krađa osobnih stvari djece
Argumenti "protiv" školskih uniformi
- Uniforme umanjuju dječju individualnost
- Učenici će uvijek pronaći načina da izraze svoju osobnost, pa će češće pribjegavati manje poželjnim oblicima ukrašavanja tijela (tatoo i piercing)
- Škole bi trebale biti mjesta u kojima se različitost slavi i hvali
- Politika uniformi obvezuje roditelje da ih plate (kao dodatni trošak), što može biti opterećenje kada je u obitelji više školaraca
- Dijete u uniformi može svejedno biti žrtva zlostavljanja djece iz drugih škola ili okruženja
- Djeca se u uniformi ne osjećaju ugodno što utječe na njihov osjećaj opuštenosti
- Model uniformiranja teško je provesti u praksi (teško je dobiti suglasnost svih roditelja i djece te natjerati djecu da ih poštuju)
- Nametanje uniformi protivi se demokratskim načelima po kojima svatko ima pravo izraziti svoju osobnost na način na koji želi, ukoliko ne ugrožava druge
- Neka istraživanja pokazala su da uniforme nemaju nikakav učinak na akademski uspjeh djece
Što kažu stručnjaci?
Studija Državnog sveučilišta Youngstown iz 2004. godine u srednjim školama države Ohio otkrila je da nakon uvođenja uniformi manje učenika izostaje s nastave, veći broj ih maturira i manji je broj suspenzija s nastave. Studija nije mogla potvrditi korelaciju između uniformi i boljih rezultata i ocjena, jer u obzir nisu mogli biti uzeti dinamični faktori poput promjene metode učenja i promjena u kurikulumu.
S druge strane, profesor na Sveučilištu u Missouriju, David Brunsma, došao je u svom istraživanju do suprotnih zaključaka. U knjizi "The School Uniform Movement and What It Tells Us About American Education: A Symbolic Crusade" proučio je sve studije o utjecaju uniformi na akademsku uspješnost učenika te zaključio da nikakva pozitivna veza ne postoji.
Ukratko, još uvijek nema jedinstvenog zaključka o pozitivnim utjecajima uniformi u školovanju djece, posebno kad je u pitanju njihov akademski uspjeh.
Situacija u Hrvatskoj
Kao i u drugim državama i u Hrvatskoj je pitanje uniformi (ili kodeksa odijevanja) mnogo kompleksnije pitanje od toga što bi djeca trebala nositi u školu. Ono uključuje mnoge komponente kao što su - sloboda izražavanja osobnosti, kulturološke razlike, poboljšanje školskog sustava općenito, zaokret u odgojnom i obrazovnom pristupu i slično.
Uvođenje uniformi u škole kompliciran je proces. Na ravnatelju i školskom odboru je da postignu dogovor s roditeljima. Kod roditelja često je najveći problem novac koji treba izdvojiti kao dodatni trošak, ali i djeca koja, osobito ulaskom u pubertet, imaju potrebu odijevanjem izraziti svoju osobnost, kreativnost i stav te nerijetko pružaju otpor školskim uniformama ili kodeksu odijevanja. Trenutno u Hrvatskoj neznatni broj osnovnih škola provodi model obveznih školskih uniformi.
Osim djece, roditelja i ravnatelja, tu su i učitelji koji su u više intervjua za razne hrvatske medije izjavljivali da bi im školske uniforme itekako pomogle prilikom odgoja i discipliniranja. Socijalno-ekonomske razlike među djecom nikad nisu bile veće, a upravo one su često povod za razne konflikte među djecom. Odjeća je statusni simbol i po njoj se često vrednuju pojedini učenici. Nerijetko se događa da oni koji imaju "viši" status, zloupotrebljavaju to protiv onih koji imaju manje i dolaze iz obitelji slabijeg imovinskog statusa.
Školska uniforma poništila bi te nejednakosti, kao i osjećaje manje vrijednosti, društvenu izolaciju pojedinaca i eventualno uspostavila sustav u kojem će se djeca isticati po svojoj osobnosti, sposobnosti, trudu i radu, a ne po dizajnerskom logu na ručnom satu ili jaknici.
Može li se uvođenjem školskih uniformi to i postići? Pokazat će vrijeme. (Ili možda neko istraživanje ukoliko će nadležne institucije to smatrati važnim i dostojnim njihovih sredstava).