Ja sam samohrani otac i stalno izmišljam izgovore svojim prijateljima pozovu li me van. Osjećam kako nitko ne može paziti na moju kćer kao ja. Njoj je moje vrijeme potrebnije nego drugima.

Obožavam biti samohrani otac. Ali jednostavno poželim barem jednom u mjesec dana ponovo biti 21-godišnjak i izaći s prijateljima i zbog te želje imam grižnju savjesti.

Nikada nisam mislio da je biti samohrani roditelj tako teško. Ipak, svako jutro nakon buđenja najprije zagrlim svoje dijete.

Sam odgajam svoju djecu zadnjih 13 godina, a kako napuštaju naš dom moj osjećaj usamljenosti je sve veći. Puno je gore nego sam zamišljao.

Stalno govorim sinu koliko ga volim. On mi je najvažniji na svijetu i osjećam se prazno čim nismo zajedno.

Kao samohrani otac počinjem shvaćati da možda više nikada neću imati šansu izaći s nekom ženom.

Samohrani sam roditelj, a u vojsci sam. Zato se često pitam bi li mojoj kćeri bilo bolje bez mene.

Imam puno skrbništvo nad sinom, a uz to sam i policajac. Svaki put kod opraštanja od sina strahujem da me više neće vidjeti.

Teško je. Ja vodim sina na nogomet ili plivanje, pa sjedim sam dok su mame druge djece na okupu i druže se. Tad se osjećam kao čudak.

Stalno slušam "samohrane majke sve moraju raditi, sav teret je na njima", ali i nama samohranim očevima je tako.

Možda je teško biti samohrani otac, ali dok je mojoj kćeri dobro i ja ću biti u redu.

Polovicu slobodnih djevojaka, koje bi inače bile zainteresirane za mene da nemam djecu, sad ne zanimam.

Volim svoju djecu više od svega, ali ponekad pomislim kakav bi mi život bio bez njih i tad osjećam krivnju.

Ponekad sam prestravljen količinom i vrstom pitanja moje 6-godišnje kćeri.

Nama, samohranim očevima, prilično je teško izlaziti sa ženama. Nakon što saznaju da imam dijete, samo nestanu.

Ljudi me stalno hvale zato što sam samohrani otac dok samohrane majke gledaju s prijezirom. Ne znam čemu ta dvostruka mjerila.

Samohrani sam otac i osjećaj usamljenosti je toliko stvaran.