Roditelj treba govoriti ništa ili malo, koristiti kratke rečenice koje potiču razgovor, osobito na početku konverzacije s djetetom. Cilj je dosegnuti točku u kojoj će se dijete osjećati udobno i slobodno da kaže sve što mu je na umu. Kako bi dosegli taj stadij povjerenja, moraju biti sigurni da je roditelj prisutan, da ima njegovu pažnju i samo dobrobit djeteta na umu.
Jedan tipičan razgovor s djetetom prema ovoj formuli može se u početku činiti pomalo izvještačen i neprirodan, pa je potrebno malo vježbanja kako bi roditelj zvučao autentično, a ne poput terapeuta. Psihoterapeuti su trenirani da se suzdržavaju od komentara, jer je to provjerena i učinkovita tehnika uz koju se ljudi osjećaju kao da ih sugovornik/terapeut doista sluša i prihvaća bez obzira što kažu. To im daje određeni stupanj udobnosti pa mogu nastaviti otkrivati svoja razmišljanja i osjećaje.
Slušanje bez prekidanja i donošenja komentara i sudova iznimno je važno. Cilj je zvučati prirodno i biti sugovornik uz kojeg će razgovor jednostavno teći, a bez da dijete dobije dojam da ste robot ili ispitivač.
Donosimo nekoliko koraka pomoću kojih možete pokušati razgovarati s djetetom, a s krajnjim ciljem da se ono u potpunosti "otvori" i osjeća sigurno kada govori o svojim strahovima, razmišljanjima i brigama.
1. Slušanje u tišini
Pokušajte ne reći ništa kada dijete počne pričati. Na taj način dajete mu do znanja da ga prihvaćate i poštujete kao sugovornika koji ima riječ. To ne znači da privaćate sve što vam govori, već da vam je drago da dijeli s vama svoja razmišljanja.
2. Kratki komentari bez osude
Kako se dijete zagrijava i osjeća sve ugodnije dok iznosi možda neugodne činjenice, slušajte pažljivo i bez riječi. Ukoliko osjetite da ćete puknuti ako ništa ne kažete, pokušajte s jednostavnim i neutralnim komentarima kao što su "aha..." ili "hm...". Ako osjetite potrebu da odmah prospete svu svoju roditeljsku mudrost - suzdržite se! I dalje ostanite na kratkim izjavama koje će djetetu dati do znanja da ste impresionirani činjenicom da je odlučilo s vama podijeliti svoja razmišljanja i iskažite interes za više detalja. Pri tom će od koristi biti rečenice poput: "Ispričaj mi više o tome", "Uau, imaš doista važnu priču za ispričati", "Molim te nastavi, stvarno me zanima", "Čini se da imaš puno toga na umu, zato mi je drago da razgovaramo", "Sviđa mi se što si tako iskren/a oko svojih osjećaja", "Mnogo mi znači što si odlučio/a podijeliti svoje osjećaje sa mnom", "Izvrsno si opisao/la ovo što ti se događa" ili "Možeš li molim te ponoviti ovo zadnje. Želim biti sigurna da sam shvatila što mi pokušavaš reći".
Osjetit ćete kada je vaše dijete završilo s izlaganjem i oslobodilo se emotivnog tereta. Vjerojatno će se razgovor usporiti, a gestikulacija smiriti. Možda će dijete željeti čuti što vi mislite o svemu i očekivati neku konkretnu reakciju od vas. Kada se to dogodi, prije svega pokušajte glasno ponoviti osnovne elemente priče, kako bi i vi i dijete bili sigurni da ste sve dobro shvatili. Slobodno kažite djetetu: "Tako sam ja shvatila tvoj problem. Jesam li sve dobro razumijela?". Ili, ako razgovarate o emocijama, možete reći: "Čini mi se da se osjećaš... Je li tako?", a možete reći i "Kada se meni tako nešto dogodilo, osjećala sam se... Osjećaš li se i ti slično?".
Poznato je da kada 10 ljudi čuje ili doživi isti događaj, rezultat je 11 različitih interpretacija istog. Zato je važno shvatiti što je dijete željelo reći. Isto tako, dijete će cijeniti vaše napore da shvatite što je željelo reći te da ste ga pažljivo slušali i pridali važnost njegovim emocijama i brigama.
Kako odgovoriti djetetu?
Ponekad neće biti potrebno bilo što reći, već će biti dovoljno priznati i potvrditi djetetu njegove osjećaje i/ili razmišljanja na način da ih zajedno ponovite. U nekim drugim situacijama dijete će tražiti smjernice i pomoć. Ono što možete je ponuditi upravo to, u obliku pitanja: "Kako ti mogu pomoći?".
Ne treba unaprijed zaključivati da će vaše ideje ili vaše slično iskustvo biti formula za pomoć djetetu u određenoj situaciji. "Što ti misliš, kako bi ovo mogli riješiti?" - vrlo je dobar početak u nalaženju rješenja.
Ljudski mozak funkcionira na način da kod bilo kojeg problema već unaprijed traži rješenje. Moguće je da će dijete iznijeti rješenje koje će biti prihvatljivo, a nakon čega mu možete pomoći da ga provede. U nekom drugom scenariju dijete može iznijeti potpuno nerazumno rješenje, što će od vas zahtijevati da ga korigirate. To je ujedno i dobra prilika za odgojnu lekciju u opuštenoj atmosferi punoj povjerenja. Ukoliko je djetetova ideja neprihvatljiva ili insinuira nanošenje štete samome sebi, drugima ili stvarima iz okoline, treba mu jednostavno objasniti zbog čega je to neprihvatljivo. Rečenica kojom se možete poslužiti je: "Razumijem zašto to želiš riješiti na taj način, ali to nije dobra ideja zato što..." ili "Sada si ljutit, tužan, bijesan pa tako razmišljaš, ali kako bi bilo tebi da...". Ukratko, vodite se unutarnjim kompasom i ne plašite se suprotstaviti idejama koje nisu dobronamjerne. Pri tom obavezno djetetu objasnite zašto je njegovo rješenje neprihvatljivo i pokušajte zajedno doći do ispravnog zaključka.
Kroz opisane razgovore ne samo da pomažete djetetu riješiti konkretan problem i učite ga kako komunicirati, već mu pomažete i izgraditi emotivnu i društvenu inteligenciju te sljedeće vještine: kompetenciju za rješavanje problema, samopouzdanje, povezanost, karakter, sposobnost snošenja s težim životnim situacijama i samokontrolu.
(Izvor: Kenneth R. Ginsburg, "Building Resilience in Children and Teens: Giving Kids Roots and Wings")