Vjerojatno i neće, no 37 djece u SAD-u svake godine umire od toplotnog udara jer su ih mama ili tata zaboravili u automobilu u kojem ljeti za vrlo kratko vrijeme nastaje pravi toplinski pakao. Za Hrvatsku nismo mogli pronaći točne podatke, no sjećamo se slučaja iz 2009. kada su roditelji ostavili 2-godišnju curicu na parkiralištu u Slavonskom Brodu, a spasio ju je voditelj trgovine dok je malena već bila u nesvijesti.
Većina roditelja vjeruje kako se njima ne može dogoditi da zaborave svoje dijete bilo gdje jer se radi o najvažnijoj stvari u njihovu životu, sve dok se to ne dogodi, kaže dr. David Diamond, profesor psihologije na sveučilištu University of South Florida. Svoj rad posvetio je upravo fenomenu zaboravljanja djece u automobilima i općenito o borbi s pamćenjem koju vode mnogi ljudi, opterećeni svakodnevnim brigama i životnim tempom koji je luđački.
Mediji su čak skovali termin - sindrom zaboravljenog djeteta, no dr. Diamond je kazao za NBC News da ga ne voli koristiti jer na neki način posramljuje roditelje. Naime, dr. Diamond ima razumijevanja za probleme s pamćenjem kod zdravih i mladih ljudi. Isto tako, kaže da su mediji skloni roditelje čija su djeca umrla u vrućem automobilu, odmah optužiti za nemar. No većina spomenutih tragedija zapravo se događa slučajno, odnosno nenamjerno.
Zašto zaboravljamo važne stvari ili napraviti ono što smo planirali?
"Svi smo doživjeli iskustvo da planiramo nešto napraviti u bliskoj budućnosti, a onda jednostavno na to zaboravimo", kaže ovaj psiholog i objašnjava kako se u tim situacijama aktivira niz moždanih aktivnosti.
Aktivira se bazna ganglija koja upravlja na podsvjesnoj razini. Upravo u tom dijelu mozga pohranjuju se neke vještine poput vožnje bicikla o kojoj jednostavno više ne razmišljamo na svjesnoj razini, već jednostavno znamo kako se voziti.
Bazna ganglija radi neovisno o hipokampusu koji pak je zadužen za svjesne aktivnosti i nove informacije. Zajedno s frontalnim korteksom, hipokampus planira buduće aktivnosti i događanja.
Dr. Diamond koristi metafore teniskog meča kako bi objasnio kako bazna ganglija, hipokampus i frontalni korteks mogu zajedno raditi u savršenoj harmoniji. Bazna ganglija omogućuje tenisaču da udari lopticu na gotovo refleksni način ili bez puno kompleksnog razmišljanja. No hipokampus i frontalni korteks su ti koji tenisaču omogućuju da razvije strategiju igre prema drugom igraču. No ovdje dolazi i do međusobnog natjecanja i nadmetanja - podsvjesno i refleksno protiv svjesnog i planiranog.
Kada se vozimo u autu od točke A do točke B (npr. ujutro se vozimo na posao i u autu imamo dijete koje vozimo u vrtić, a koje inače u vrtić vozi supruga), kroz samo upravljanje automobilom i snalaženje u prometu vodi nas bazna ganglija. Ona nas vrlo predano i točno želi dovesti do cilja, pa se može dogoditi da potisne rad hipokampusa koji je trebao osvijestiti informaciju da dijete treba ostaviti u vrtiću. Ako je dijete primjerice zaspalo i jako je tiho u vožnji, može se dogoditi da roditelj produži na posao, zaboravi dijete u autu i ostavi ga na jakom suncu.
Ovaj slučaj nije u potpunosti izmišljen, jer se prije nekoliko dana dogodio jednom tati. Brett Cavaliero i njegova supruga jednog su jutra zaspali na posao. U općem kaosu i žurbi, Brett je još trebao ostaviti u vrtiću njihovu jednogodišnju kćer Sophiu Rayne. Stavio ju je u sjedalicu i jednostavno zaboravio skrenuti lijevo prema vrtiću. Podsvjesno i refleksno je skrenuo desno prema poslu kao i svakog jutra i u toj sekundi njegov se život zauvijek promijenio. Beba je ostala u autu na parkiralištu tvrtke u kojoj je radio i umrla od pregrijavanja i toplotnog udara.
Tako funkcionira naš mozak. Ponekad neka automatska i gotovo refleksna radnja zasjeni i dominira onu svjesnu i planiranu.
No mnogi će reći - moguće je zaboraviti stati u trgovini na putu do posla, ali na dijete ne možeš samo tako zaboraviti. Dr. Diamond kaže da je mozgu to isto. Bez obzira trebamo li stati u trgovini, vrtiću, pošti, naš mozak funkcionirat će isto. Ako u jednom trenu navika toliko dominira nad svjesnom radnjom, nije važno o čemu ili kome se radi. Osim što će biti na "autopilotu", naš će mozak čak stvoriti i lažnu memoriju da je dijete sada u vrtiću. Naš mozak će jednostavno pretpostaviti da je dijete dovezeno vrtić i da je kao svakog dana na sigurnom ne baveći se dalje tom informacijom. Događa se da mozak želi lažnim mislima popuniti rupe koje su nastale za vrijeme nesvjesne, autopilot vožnje na posao po navici i rutini, "bez mozga".
U jednom trenutku radi se o bezazlenoj stvari, primjerice, zaboravimo papirnatu šalicu s kavom na krovu automobila, a u drugom to može biti i dijete. Naš mozak, ako zaboravlja, jednostavno ne bira objekt. Zaboravljanje se najčešće događa kada dolazi do iznenadnog prekida rutine.
"Svaka osoba mogla bi zaboraviti dijete u autu, ako se okolnosti i prekid rutine tako poklope", zaključuje dr. Diamond.
Što roditelji mogu učiniti?
Amerikanci imaju vrlo detaljna istraživanja nesreća povezanih s vrućinom u automobilima. Od 1994. godine, 804 djece umrlo je od toplotnog udara u autu u SAD, a čak 55% roditelja te djece, nije bilo svjesno da je dijete u autu.
Ono što roditelji mogu učiniti kako bi spriječili ove tragedije je: - staviti jednu od dostupnih aplikacija s alarmima na svoj mobitel - prije polaska staviti svoju torbicu ili aktovku na zadnje sjedalo pokraj sjedalice - dati djetetu neku zvučnu igračku da se igra tijekom vožnje - biti osvješten, prisutan i priseban u svakom trenutku, posebno kad je dijete u autu