Svako dijete prolazi kroz različite faze i roditelji očekuju da će se dijete ponašati loše i dobro. Mališani ne mogu uvijek kontrolirati svoje impulse, a roditelji su tu da djetetu postave granice i objasne kako se treba ponašati u budućnosti. No što roditelji trebaju očekivati od sebe? Trebaju li očekivati da će se i oni ponašati uvijek savršeno?
Roditelji su ljudi i imaju osjećaje, okidače, loše i dobre dane. Naravno, da će se dogoditi da će pogriješiti u nekom trenutku. Što onda učiniti? Becky Kennedy, psihologinja i autorica knjige "Good Inside" objasnila da roditelji griješe i da je važno da rade na jačanju odnosa i da isprave situacije, a to se može učiniti jednom vrlo zanimljivom strategijom. Radi se o strategiji "popravak" za jačanje odnosa s djecom, a može se koristiti u odnosima s drugim ljudima.
Što je 'popravak'?
"Popravak" je čin vraćanja u trenutak prekida veze, preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje, ali i shvaćanja koji utjecaj ima na druge ljude", objasnila je Kennedy za Huff Post. Pitaš se kako bi to moglo izgledati u praksi? Kada nešto krivo napravimo ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo promijeniti način na koji djeca osjećaju ono što se dogodilo.
Kada izgubiš mir i počneš vikati na dijete, sigurno će biti zbunjeno ili uplašeno. Ovo je trenutak u kojem se prekida veza. Ne možeš izbrisati te osjećaje, ali mogu se kasnije dodati nove emocije. "Na kraju se vraćamo u trenutak i preuzimajući odgovornost za svoje ponašanje priznajemo da je postojao utjecaj, a tada se tom trenutku dodaju - suosjećanje, razumijevanje, koherentnost, sigurnost, ljubav. I tako zapravo mijenjamo način na koji taj događaj ili sjećanje završi živjeti u tijelu", objašnjava Kennedy.
Primjer boljeg roditeljskog ponašanja
Na primjer, dijete je ostavilo cipele na sredini hodnika, spotaknula si se i onda vičeš kako nikada ne stavlja stvari na mjesto. Dijete vrišti "da te mrzi", odlazi u svoju sobu i zalupi vratima. Odmah se osjećaš loše i žališ što si vikala. No sada umjesto da se pretvaraš da se to nije dogodilo ili da tražiš ispriku za svoje ponašanje, prvo se malo smiri i odvoji se od onoga što si učinila. Pogriješila si, ali to ne znači da si loš roditelj. Vrlo je važno suosjećati sa sobom. Kennedy objašnjava da "samokritičnost i prezir prema sebi neće ništa popraviti niti će se naučiti nešto iz toga".
Nakon smirivanja, vrijeme je za razgovor sa sobom, i tek onda dolazi vrijeme da razgovaraš s djetetom. Preuzimanje odgovornosti za ponašanje i priznanje da je dijete povrijeđeno. Dobro je uputiti djetetu sljedeće rečenice: "Žao mi je što sam vikala i znam da te uplašilo. Nije bilo u redu da vičem na tebe. Sljedeći put ću zastati, duboko udahnuti i pronaći bolji način da privučem tvoju pažnju".
Kada se rade ovakve "popravke" s djetetom nemoj učiniti jednu važnu pogrešku. Vrlo je bitno nakon svega izbjeći riječ "ali". Na primjer, nikako ne smiješ reći "oprosti što sam vikala, ali trebao si pospremiti cipele". Ovako sročena rečenica negira odgovornost za svoje postupke. Često prozivamo djecu zbog toga, ali nerado primjećujemo da smo krivi za istu stvar. "Sigurnost i povezanost su neophodni da bi dijete optimalno učilo i raslo. Kada popravimo, možemo ponovno uspostaviti sigurnost i vezu, tako da djeca mogu učiti i rasti na zdrav način", dodaje edukator za roditelje Chazz Lewis.