Ocjenjivanje odnosno vrednovanje znanja posljednja je karika u odgojno-obrazovnom procesu. Rasprave o tome kako pravilno i objektivno ocjenjivati vode se već godinama i vodit će se jer pravog rješenja nema. Nemoguće je odrediti univerzalni obrazac, jednadžbu ili bilo što drugo kako bi kriteriji bili jednaki i zadovoljeni, a razlog tome su različiti školski sustavi, njihovo često mijenjanje te ljudski faktor kao mjerni instrument.
No važno napomenuti da je svaki prosvjetni djelatnik educiran i upoznat problematikom i načinom ocjenjivanja. Problem se javlja zbog različitih mišljenja oko toga koliko je potrebno truda i učenja te količine gradiva za dobivanje pojedine ocjene. Učitelji imaju definiranu količinu gradiva koju bi učenici trebali usvojiti podijeljenu na minimum, optimum i maksimum.
Do stresa među učenicima i roditeljima dolazi onog trenutka kada se njihovi standardi raziđu s učiteljevim propisanim standardom, te je najčešći prigovor da je ipak pokazano znanje za višu ocjenu nego što to smatra učitelj. Ne može se reći kako su kriteriji baš uvijek isti i kako nema pogrešaka u učiteljevim procjenama, no problemu treba pristupiti dijalogom i razjašnjavanjem okolnosti.
Da bi se stres oko zaključivanja ocjena dodatno smanjio važno je svog školarca pripremiti na to da je raspon ocjena od 1-5 i da svaka od njih ima određeno značenje. Ocjene predstavljaju pomoć pri određivanju sklonosti učenika. Nisu svi skloni fizici pa je logično očekivati da ocjena bude niža, isto vrijedi za svaki pojedini predmet. Na taj se način učenik lakše orijentira na odabir škole za buduće školovanje. Najčešće se radi o razdijeli društvene i prirodne grupe predmeta. Stoga ne treba i nije realno da se učenicima postavljaju zahtjevi za odličnim ocjenama iz svih predmeta i tako im povećati ionako stresnu situaciju na kraju polugodišta ili školske godine. Ponekad nije loše suočiti se sa činjenicom da ne mogu svi biti za sve, a to je nažalost sve češći primjer među roditeljima.
(D.N.)